Stajala je na mostu, njena crna duga kosa šibana vjetrom je već bila mokra, gledala je u vodu u čijem je crnilu sekundu ranije nestao Ivan. Ništa nije osjećala, ni tugu ni bol ni olakšanje, njegov skok u vodu je bila samo činjenica koja će promijeniti jedan dio njezinog života.
Okrenula se i ušla u auto za čijim volanom je sjedio Tomislav "Gotovo?" upitao ju je, kimnula je glavom, prstima pokušavajući bar malo stresti kišu koja ju je smočila.
"Da, gotovo!" odgovorila je "Nije se opirao, nije čak ni molio. Umro je onako kao je živio, pokorno!".
Koliko god da ju je Tomislav volio ovu njenu stranu nije mogao razumjeti, čak je se i bojao u takvim trenutcima. Točno je znala šta hoće i šta treba napraviti, i kako nekoga nagovoriti da to napravi za nju.
"Jadan Ivan, nije imao šanse" pomislio je dok se uključivao u traku, "Tko zna hoće od mene jednog dana tražiti isto?". Ipak nije bio zabrinut, vjerovao je kako do toga neće ipak doći, bar ne u neko dogledno vrijeme, samo kad se sjeti koliko joj je dugo trebalo da se riješi Ivana.
Zvuci sirene su parali subotnje jutro, na obali se skupilo dosta ljudi, gurali su svoje znatiželjne glave da što bolje promotre leš čovjeka koji su policajci izvukli van. Među njima je bilo i novinara i fotografa, jedni su bjesno blebletali u mikrofone dok su drugi bjesomučno pokušavali uhvatiti što bolju poziciju za slikanje.
"Mir ljudi, razmaknite se, nije ovo cirkus. Isuse Pero hoćeš li nešto poduzeti u vezi ovih lešinara, već vidim naslove u novinama, nađeno tijelo nestalog lokalnog moćnika!" ogroman detektiv je mahao rukama po zraku pokazujući plavcima gomilu znatiželjnika, a spomenuti Pero je kaskao za njim kao poslušni psić "Da gospodine, odmah gospodine!" Njih su dvojica bili sušta suprotnost detektiv Sandro je bio gromada od čovjeka, crn, visok, grlat i bahat, pun ožiljaka po tijelu kao uspomena na neke davne dane. Jedan od njih je nagrđivao njegovo lice, netko mu je pokušao odrezati jezik no sve je završilo na dubokom rezu koji je počinjao kod usta a završavao blizu uha. Dobro nije s tim bio ružan čovjek samo je dobio određeni gangsterski izgled, čak se tako i oblačio.
Dok je Pero bio mamin sin, besprijekorno obučen, savršeno zavezane kravate, počešljan i uredno zalizan, sitne građe, plav i kože za koju biste rekli da ne zna za bradu. Tih i povučen čovjek kojeg biste prije smjestili u ured iza kompa nego na ulicu uz ovog gorostasa.
Ipak njih dvojica su bili savršen tim već godinama, bili su partneri pa nikome nije bilo jasno zašto Pero Sandra zove gospodine, no kako su to slušali godinama većina njih se navikla a oni koje je to zanimalo nisu se usudili pitati.
"Pero, dođi ovamo. Čudno vrlo čudno....! Nikad se takav čovjek ne bi bacio, a opet nema nikavih tragova borbe ili prisile. Znaš što mislim?" upitao je svog partnera, no nije očekivao da mu ovaj odgovori "Moja mala je opet u akciji, samo kako je njega uspjela smotati, ovo je ipak kapitalac!". Okrenuo se od tijela i zapalio cigaretu "Vidiš Pero znao sam da neće moći izdržati!" kako ju je samo mrzio i obožavao u isto vrijeme.
Ana se za to vrijeme bavila mirnijim poslovima, ako je ona takve uopće imala, gledala je u čovjeka koji je sjedio na stolici. Njegove ruke su već bile krvave od pokušavanja da se izvuče iz ove situacije, sav razbijen i izbrazdan gledao je u njene ruke koje su milovale bič. Očekivao je novi udarac i nove naredbe onom njenom pomoćniku, ne lakaju bi bio prikladniji naziv za njega, koji je stajao u mračnom uglu očekujući njen poziv.
Ona se nije žurila, uživala je u ovakvim stvarima, kada muškarci mole za milost, šetkala se po sobi gledajući u Franju koji je sjedio na stolici, tako moćan čovjek prepušten njoj na milost i nemilost. Obožavala je taj osjećaj moći, nadređenosti, zvuk njihovih krikova i lomljenja kosti...
Okrenula se prema Franji "I jesi odlučio?", nakon šutnje zamahnula je bičem, zvuk pucanja kože izazvao je u njoj ugodu "Tomo, ti si na redu, zabavi me!"
Iz mraka je izronio lakaj, a Franjo se pripremio na još jedan sat ispunjen agonijom....
Post je objavljen 05.12.2006. u 13:20 sati.