Držeći rozi papir u rukama, mislila sam da sanjam. Položila sam vozački prije nego li sam diplomirala. Mislim da sam postigla nemoguće.
Iako sam oduvijek bila prilično asocijalna i zapravo uvijek sama sebi najbolja prijateljica, nisam mislila da s tolikom lakoćom mogu rastjerivati ljude od sebe.
Kada mi je umro tata na neki način sam pomaknula granice u sebi. Ili sam ih izbrisala. Više se uopće ne ustručavam raditi sve što poželim i govoriti sve što mislim. Ja mislim da sam sazrela, ljudi oko mene misle da sam poblesavila.
S obzirom na to da mislim da je moj tata umro zbog pušenja, svoju zadnju kutiju cigareta bacila sam u smeće onaj dan kada sam saznala da je umro. Pušila sam samo 4 godine, a to nije bilo dovoljno da se kod mene razvije ovisnost. Ionako sam pušila samo uz kavu. No sada mi dim cigareta užasno smeta. Ne mogu podnijeti da ljudi oko mene puše. Znam da je to odvratno i licemjerno, ali meni taj dim smeta. Peku me oči, promukla sam, boli me grlo; goere nego kad sam pušila.
A svi moji prijatelji puše. Zapravo ne svi općenito, ali svi s faksa. I zato sam ih zamolila da ne puše kada su samnom na kavi. Znam ja jako dobro da to nije uredu od mene, ali drugačije ne mogu.
Naravno, svi su odbili. Znala sam ja jako dobro da nikome od njih ne značim apsolutno ništa u životu, ali danas sam ih natjerala da mi to pokažu. Dovela sam ih u situaciju da biraju, ne između pušenja i mene, nego između jednog sata pušenja i mene.
Kada sam izlazila iz kafića i kroz zavjesu dima vidjela vrata prema kojima sam išla, ne znam zašto, ali osjećala sam se slobodno.
Post je objavljen 05.12.2006. u 12:44 sati.