Marketing
Excedo inferi (2. ep. : III.)
Vjerojatno mislite - čemu tako tragični izrazi kad su okruženi nečim lijepim i svjetlucavim? Pa trebali biste znati da svjetlucavost automatski ne znači da se događa nešto dobro, pogotovo kad se radi o magiji.
Mogući nepoznat pojam:
- déja vu - ne znam doslovni prijevod sa francuskog, ali to je osjećaj da se ponavlja neki događaj iz prošlosti, čak i ako se ne sjetiš kad se prije dogodio
Zvjezdice opet znače dijalog iz prošlosti.
Excedo inferi
by Philip S.
2. ep. : Povratak među žive
5. dio
Xander se probudio kad se sunce već brzo spuštalo prema horizontu - prespavao je cijeli dan. Što nije bilo tako čudno u zadnje vrijeme. Obično ne bi otišao spavati prije zore, ponekad i kasnije, a njegove noćne aktivnosti su ga tako iscrpljavale da je spavao kao mrtav.
- Loš izbor riječi, Xandere! Loš izbor riječi! -
Sve ga je boljelo. Nije se svukao prije nego otišao u krevet, ali i bez toga je znao da je prekriven ogrebotinama i modricama. Dosad je znao kako boli kad ih ima. Kad je bolje promislio, gotovo se nije sjećao kako je probuditi se bez boli.
Nije zasluživao ništa bolje.
Ponovo je sanjao. Uvijek isti san, iako se pojavljivao u mnogo različitih varijacija u zadnja tri mjeseca. Uvijek je bio u vili, uvijek je gledao Buffy i Angela ispred portala. Variralo je što su mu govorili, ali poruka je uvijek bila ista.
Zašto joj nije rekao? Zašto je lagao? On je kriv. On je osudio jednu od svojih najboljih prijateljica na pakao.
Xander je odmahnuo glavom da otrese noćnu moru i odšepao prema kupaonici da se umije hladnom vodom. Za dva tjedna će opet početi škola i... i što? Nije znao da li da uopće ide tamo. Zašto bi išao? Njegovi roditelji sigurno ne bi ni primjetili. Sa svojim prosjekom je bilo pitanje hoće li uopće maturirati, a nakon svega što se dogodilo, nije ga bilo puno briga.
On je to učinio. Buffy je zbog njega u paklu.
Po milijunti put je prolazio kroz događaje tog dana dok se oblačio, tvrdoglavo se odbijajući trznuti na bol kad se tkanina hlača i majice ostrugala o njegove modrice. Nije bio siguran što je mislio (ako je u tom trenutku uopće mislio), zašto je rekao te riječi koje je rekao.
*Razbij ga!* To su bile njegove riječi. Rekao je Buffy da Willow želi da ubije Angela koliko i on. Nije rekao ništa za proklestvo, ništa o tome da će se Angel možda vratiti ako Willow uspije.
Bilo je stotinu dobrih razloga zbog kojih je to zatajio od nje. Nije htio da se Buffy suzdržava, ne kad je sudbina svijeta bila u pitanju. Nisu znali hoće li proklestvo uopće uspijeti ili koliko će trajati. Bilo je opasno pokušavati odugovlačiti s nekim poput Angela. Ako ona ne ubije njega, on će ubiti nju.
Sve vrlo dobri razlozi. Logični razlozi. Samo što se tada nije sjetio ni jednog od njih.
Gledajući u zrcalu svoje lice sa modricama, Xander se pitao tko je taj koji mu uzvraća pogled. Netko tko može svjesno lagati najboljoj prijateljici. Netko tko svjesno nekoga osudi na pakao iako zna kako će se zbog toga osjećati njegova prijateljica. Netko tko je odgovoran što njegova prijateljica nije vidjela drugog izbora nego otići u pakao sa čudovištem koje je još nekako voljela.
- Prokleti Angel! Proklet bio što ju je naveo da ga toliko voli! -
- Ne! - odmahnuo je glavom. Koliko god to želio, za to nije bio kriv Angel. Krivio je vampira za mnoge stvari. Život svih bi bio puno bolji da se gad nikad nije rodio ili da je umro prije 250 godina kao što je trebao. Ne, Xander Harris, kralj ljubomornih idiota je uspio ovo zaribati sam samcat. Nikad neće zaboraviti Buffyin izraz kad su im se oči srele zadnji put. Kako mu je pogledom pokazala da točno zna što je učinio, zašto je to učinio.
Bilo je mržnje u njenim očima. Zgražanja. Ali iznad svega razočaranje. Kršenje povjerenja. Izdao ju je netko komu bi povjerila život. Vidio je sve to u njenim očima i onda je nestala prije nego je mogao... što? Braniti se? Objasniti zašto je to učinio? Što bi joj mogao reći?
Buffy je otišla u pakao mrzeći ga i zaslužio je to.
Vidio je da mu je jedno oko gotovo zatvoreno od masnice. Čudno da to prije nije primjetio. Što ima veze? Zadnja tri mjeseca je gotovo svake noći izlazio vani tražeći lak način da pogine. Lovio je vampire i demone bez obzira što je bio običan čovjek bez zgodnih supermoći. Ostala su mu neka sjećanja od vremena kad se na Noć vještica pretvorio u vojnika, osnovne tehnike borbe i strategije, ali to je svakim danom sve više blijedilo.
Ne kao da je bilo važno. Xander više nije znao koliko puta je zamalo poginuo zadnjih mjeseci. Imao je sreću - ili možda nesreću kad je kod toga - da je većina vampira otišla nakon Angelusovog poraza i Spikeovog bijega iz grada. Tako su ostali samo glupi novaci koje je mogao prilično lako sprašiti i netko bez supermoći.
Ako nekoga nije bilo briga za vlastiti život.
Xandera nije bilo briga. Shvatio je to prije par tjedana kad ga je vampir pritisnuo uz zid sa zubima skoro u njegovom grlu, a kolac mu se izgubio negdje u uličici. U tom trenutku ga je ispunila užasna smirenost, potpuna ravnodušnost prema vlastitoj sudbini. Da je onda umro, možda bi to konačno bio kraj. Možda bi prestao vidjeti Buffy kako ga gleda sa razočaranjem i mržnjom.
Možda je vampir vidio prazninu u njegovim očima i zbog toga je zastao dovoljno dugo da Xander nađe kolac i zabije mu ga u srce. Demon se raspao u prašinu i Xander je shvatio da je razočaran.
Više ga nije bilo briga. Buffy je bila mrtva i on je bio kriv. To je sve.
Sa tužnim smijehom se zapitao je li se Angel, verzija sa dušom, uvijek tako osjećao. Možda je smrtku bilo bolje što se nije vidio u zrcalu. Xanderu se nije baš sviđalo što je vidio. Je li se Angelu činilo besmisleno ustajati svakog dana? Je li mu se znalo događati da ugleda nekog čovjeka koji liči nekomu koga je ubio i je li bol bila tako užasna da mu se činilo da bi mogao zaplakati istog trena?
Ugledao je sliku na kojoj su bile Buffy, Willow i on sam, snimljeni u sretnija vremena. Naravno, relativno sretnija. I onda su postojala čudovišta, demoni i vampiri koji će ubijati ljude ako ih Buffy ne spriječi, ali nekako se nije činilo tako stvarno. Bilo je poput neke igre u kojoj se nitko nije ozlijeđivao osim negativaca.
Onda se Angel okrenuo protiv njih. Ubijena je gđica Calendar. Buffy je bila izvan sebe. Willow je gotovo poginula. Giles je bio mučen gotovo do smrti. Kendra je umrla. Buffy je bila osumnjičena za ubojstvo. A on... on je lagao najboljoj prijateljici i tako je poslao u pakao.
Odmahnuo je glavom. Dosta je mržnje prema sebi za jedno jutro. Počeo se pretvarati u... nekoga čije ime odsad neće ni pomisliti. - Dosta je! On je sto posto zaslužio pakao - Xander još uvijek nije sumnjao. - Možda ga i ja zaslužujem. Samo Buffy ne zaslužuje biti ondje. Nakon svega što je učinila, zašto je morala...? Ne, prestani! -
Mora nešto učiniti. Nešto da ne poludi do sumraka. Onda opet može izaći i naći neke vampire. Možda će naći veću grupu protiv koje neće imati šanse i onda...
Mora raditi nešto. Bilo što.
*
Bilo je gotovo sumrak kada je Xander došao pred Gilesova vrata. Nije zapravo znao zašto je tu došao. Otkad je priznao što je učinio tog dana (uvijek su ga zvali samo TAJ DAN) nije bio više među Gilesovim miljenicima. Ali znao je da Čuvar i dalje traži način da vrati Bufy. Nije izgubio nadu.
I dok god je Giles tražio i Xander je imao malo nade.
«Gilese?» pokucao je i otvorio vrata gotovo istovremeno. «Jesi li kući?»
Nije bilo odgovora, ali od nečega u atmosferi stana su mu se naježile dlačice na vratu. Nešto nije bilo u redu. To ga je protiv volje podsjetilo na jedan drugi dan kada je tu ušao. Dva sata nakon što su odnijeli tijelo gđice Calendar.
«Gilese?»
«On nije ovdje.»
Xanderu se sledila krv u žilama od tog glasa. Dolazio je iza njega, negdje između njega i vrata. Netko je došao između njega i sigurnosti preostalog danjeg svjetla potpuno nečujno i progovorio glasom za kojeg se nadao da ga nikad više neće čuti.
Stežući šake da smiri ruke, Xander se polako okrenuo prema Angelu.
«Ti!» šapnuo je. Usta su mu se potpuno osušila.
«Zdravo, Xandere.» Nije bilo izraza na vampirovom licu kad je opazio Xanderov jadni izgled, ogrebotine i brojne modrice. Jedino što je izgledalo živo na njegovom licu su bile tamne oči. Činilo se da se gotovo sjaje dok su ga gledale. Sa bijesom? Mržnjom? Xander nije znao. Nije bio siguran da želi saznati.
«Što radiš ovdje?» upitao je Xander još zapravo ne vjerujući što vidi. Angel se vratio iz pakla. Taj gad je uspio naći izlaz iz mjesta gdje je trebao provesti vječnost.
Je li to znači da... ?
«On je sa mnom.» Drugi glas je došao iz smjera stepenica. Još jedan poznati glas.
Xander je zatvorio oči. To mora biti san. Ili noćna mora. Još uvijek spava. Ili se sinoć nije izvukao. Možda ga je vampir od jučer ubio i sada je bio tamo gdje je poslan Angel.
I Buffy.
Nije htio Angelu okrenuti leđa, to nije bila baš dobra ideja, ali ako ga je vampir želio ubiti Xander ga ionako ne bi mogao spriječiti. Tako se okrenuo da pogleda osobu koja je stajala u podnožju stepenica. I ona je bila potpuno nečujna.
I gledala ga je demonski žutim očima.
«Hej, Xander!» rekla je hladno, pokazujući bljeskove očnjaka dok je govorila. «Jesam ti nedostajala?»
6. dio
Vani je po sjenovitim licima proždrljivih još uvijek pljuštala kiša, ali u pećini je bilo suho i toplo. Uz njega je bilo priljubljeno toplo tijelo, meka koža je zagrijala njegovu hladniju, slatki ritam živog srca je bubnjao u dragocjenoj toplini. Osjećao je njen topli dah na prsima dok je spavala uz njega, topli ljetni povjetarac koji mu je tjerao hladnoću iz kostiju.
Bitka protiv Kerbera je bila zaboravljena, bol rana je davno izblijedjela. Bili su zarobljeni u paklu; sada već dvije godine i zasad su uspjeli doći do trećeg kruga. Još šest krugova je bilo ispred njih. Nisu znali hoće li uspjeti izaći i ako uspiju svijet će bez sumnje biti promijenjen do neprepoznatljivosti.
Ali sve to nije bilo važno u tom trenutku. Njegova životna družica mu je spavala u rukama, krv koju su podjelili joj je šumila u žilama, dozivala njegovu poput magneta. Nije ju izgubio kao što se bojao prije samo par sati. Bili su zajedno, dosad su uspjeli preživjeti sve što je pakao bacio na njih.
Angel je nakratko sasvim zaboravio na pakao i sve što ih je čekalo. Ništa nije postojalo osim Buffy dok je spavala uz njega, cijeli svijet im je bila mračna pećina topla od njihovog vođenja ljubavi. Na trenutak su iz Angelovog uma isčeznule sve brige i krivnja i osjećao se potpuno smireno i sretno.
Pola sekunde kasnije je to shvatio.
«Ne!» Brzo je ustao bez upozorenja ispustivši Buffy na pod kad je osjetio da se nešto pokrenulo u njemu. Nešto mu se pomaklo pod kožom, nešto se promjenilo dok je teturao prema izlazu iz pećine. Bubnjanje kiše je bio zaglušeno užasnom boli koja ga je prostrijelila kroz prsa.
«Angele?» Buffy se probudila kad je njen ugodni oslonac za glavu zamjenio tvrdi, grubi kamen. Otvorila je oči i ugledala ga kako tetura od nje, njegovi bolni jauci odmah raspršujući njenu sanjivost.
Ne! Što su učinili?
U trenu je bila na nogama i trčala za njim iako nije znala što učiniti. Ako je proklestvo podignuto, ako je Angel opet osjetio trenutak savršene sreće, onda su oboje izgubljeni. Angela neće više biti, a Angelus... ili će je ubiti i umrijeti od gladi ili će ona ubiti njega i umrijeti od odvikavanja.
Zašto mu je to učinila? Trebala je biti jača, zaustaviti se na vrijeme.
Dostigla ga je blizu izlaza iz pećine tek nekoliko metara od pljuska kad je pao na koljena kričeći u boli. Ispunio ju je užasni déja vu. I te noći je kišilo. Samo što onda nije bila uz njega. Bila je zauzeta spavanjem dok je njen ljubavnik umirao zbog nje.
Ne opet! Neće to dopustiti!
«Angele!» Čvrsto ga je uhvatila za ramena. «Angele, molim te! Moraš se boriti protiv toga!»
«BUFFY!» zazivao ju je naizgled sasvim nesvijestan da je uz njega. Bol ga je trgala iznutra. Svijet je bio utopljen u grimiznom smijehu demona koji je željno iščekivao slobodu.
Otkad mu je prije mnogo godina bila vraćena duša za Angela je bila gotovo opipljiva prisutnost u njegovom tijelu. Mogao ju je osjetiti jednako kao što je osjećao prste ili noge. Sjećao se užasne praznine kad je nije bilo iako je sjećanje na to vrijeme bilo iskrivljeno demonovom percepcijom.
Odlazila je. Osjećao je kako blijedi, kako nestaje sve što ga je činilo čovjekom. Njegova duša je bila magijom vezana za njegovo mrtvo tijelo i nije imala drugog uporišta. Sada je magija nestala. Ništa ju više nije zadržavalo. Baš ništa.
Ili ipak?
Buffy je dahnula na prizor koji se odvijao pred njom. Maglovito svjetlo je istjecalo iz Angela, tekući iz njegove kože poput mješavine vode i pare. Njegova duša? Zar može vidjeti dušu kako mu izlazi iz tijela na mjestu gdje su sjene mrtvih jednako stvarne kao stvorenja od krvi i mesa? Nesvjesno je hvatala rukama uzalud pokušavajući zadržati svjetlo u njemu, želeći ga ugurati natrag u njega poput spužve iz razderanog plišanog medvjedića.
Svjetlo joj se razlijevalo po rukama ostavljajući joj bockavi osjećaj na koži, ali nije ga mogla uhvatiti. Koliko god se trudila, nije ga mogla zadržati u njemu. Bježalo je od njega, curilo joj kroz prste i nestajalo u tami oko njih isprano kišom.
Angel se ispružio na zemlji sa zadnjim krikom i svjetlo je na tren zabljesnulo oko njega. Tada je postao sasvim nepomičan i tama se spustila na njih kao zastor.
«Angele?» Buffy je klečala uz njega sa rukama na njegovim leđima iako je znala što se dogodilo, što će se sada dogoditi. Trebala bi bježati, otići što je dalje moguće. Nije mogla. Ne samo zbog krvi koje je trebala.
Ona to je učinila. I sad to mora nekako ispraviti. Čak i ako je to značilo da se opet mora suočiti sa Angelusom.
Angel se naglo uspravio i zgrabio je za ramena. Buffy nije mogla suspregnuti udah kad su je par demonski jantarnih očiju fiksirale pogledom. Zarežao je otkrivajući oštre zube.
*
Sjedili su na kauču, Buffy uvučene glave pod njegovom bradom. Još nije ništa rekla o tome što se dogodilo između nje i majke i Angel nije pitao. Reći će mu kad bude spremna. Dotad će biti uz nju.
Angel je podigao pogled kad je začuo približavanje koraka Gilesovim ulaznim vratima.
«Netko dolazi.»
I Buffy je digla glavu pozorno osluškujući. Instikti izoštreni sa trideset godina u paklu su joj rekli da se približava ljudsko biće. Nije ozbiljna prijetnja.
Miris je bio poznat, ali nije znala o kome se radi. Angel se munjevito brzo pokrenuo da proviri kroz zastore i namrštio se.
«Xander!»
Buffy se ukočila kad je čula to ime.
Angel je vidio njenu reakciju. Nije trebao pitati je li dobro. Bilo je očito da nije. Znao je koliko ju je Xander povrijedio. Buffy je bila takva da kad bi dala nekome svoje povjerenje, davala ga je potpuno. Xander je bio jedan od njenih najboljih prijatelja i to da je joj je tajio nešto, nešto tako važno...
Sam Angel je imao malo razloga za simpatiju prema Xanderu, ali nije mogao kriviti dečka. Bar ne za ono što je učinio iako mu motivi vjerojatno nisu bili čisti. Angel ne bi htio da se Buffy išla boriti sa njegovom zlom polovicom sa ičim osim sa potpunom odlučnosti da ga porazi kako god može. Da je znala za proklestvo susprezala bi se i Angelus bi iskoristio i najmanje oklijevanje da dobije prednost.
Ne, zaista nije mogao zamjerati Xanderu što joj nije rekao za proklestvo. Ali to nije mjenjalo činjenicu da ju je povrijedio. Bez obzira zašto, bez obzira kako, to nije bilo nešto što je Angel mogao samo tako oprostiti.
«Želiš da ja ovo sredim?» upitao ju je kad je vidio kako gleda vrata.
«Ne!» odmah je odmahnula glavom. «Moram se prije ili kasnije suočiti s njim. Mogu i sada.»
Pogledavši prema njemu, dodala je. «Samo ostani uz mene, može?»
«Uvijek ću ostati. Znaš to.»
Vrata su se otvorila.
*
Gledajući u demonske oči, Buffy je očekivala da će vidjeti poznatu prazninu koju je znala od Angelusa. Olupinu čovjeka ispunjenu jedino zlobom i luđaštvom. Ne njen Angel, nikad njen Angel. Samo čudovište.
Samo što oči nisu bile prazne.
«Što se događa?» prošaptala je kad su se oči promjenile i opet postale umirujuće tamne.
Angel je teško disao, čelo mu je bilo znojno, ruke kojima ju je držao za ramena su se tresle. Progutao je nekoliko puta, izgledajući kao da je upravo sam prošao kroz nekoliko krugova pakla.
«Buffy!» šapnuo je. Način na koji je izgovorio samo tu jednu riječ joj je rekla sve što je trebala znati.
Zagrlila ga je priljubivši lice uz njegov vrat, ponavljajući njegovo ime. Tu je. Nije ju ostavio.
Trebalo joj je dugo vremena da ga pusti jer se bojala da će se prubuditi čim to učini i čekat će je Angelus. Još uvijek je bio tu. Kako je to moguće?
«Mislila sam da sam te opet izgubila,» prošaptala je konačno skupivši hrabrost da ga pogleda u oči. Tamne oči nisu bile prazne i zadnji strah je nestao. Tu je. Stvarno je tu.
«Nisam te mogao ostaviti. Nisam to mogao učiniti.»
«Ali… ali kako? Proklestvo, mi smo...»
Angel je zatvorio oči, pokušavajući naći riječi da opiše što se dogodilo. Osjetio je da proklestvo nestaje. Osjetio da mu duša ponovo počinje napuštati tijelo. Jasno se sjećao demonovih sretnih usklika, kako je gotovo prštao od zadovoljstva dok je planirao što će sve učiniti djevojci koja je bila pred njim. Ako ništa drugo Angelus je bio još luđi i sadističkiji od prošlog puta kad se oslobodio.
Ali to nije bilo sve što se sjećao. Ne, ispravio se, nije se zapravo sjećao. Bili su to samo osjećaji. Sjećao se osjećaja potpune slobode, kako nestaju spone. Mračno, šaputavo prisustvo poremećenog demona s kojim je naučio živjeti je blijedilo kako je napuštao tijelo. Nije bilo ničega osim ugodne praznine i šapata obećanja o boljem mjestu gdje će uskoro biti.
I Haron i Minos su rekli da njegova duša ne pripada u pakao. U tom trenutku kad mu je duša bila slobodna na vjetru, znao je da je to istina. Mogao je otići. Mogao je napustiti bespuća pakla i otići... gdje? U nebo? Raj? Možda. Samo što to vjerojatno nikad neće saznati. Zato što je ovaj put znao što se događa. Ovaj put nije bio samo bespomoćni sudionik dok mu je magija koju nije razumio trgala ljudskost iz tijela. Ovaj put je znao što mu se događa i što će se dogoditi ako to dopusti.
Znao je da će Buffy biti tu ostavljena sa Angelusom ako se pusti.
«Nisam mogao otići!» Ponovio je ne znajući se drukčije izraziti. «Nisam te mogao ostaviti ovdje s njim.»
Gledajući mu u oči Buffy je shvatila. Mogao je otići. Mogao je ostaviti pakao iza sebe i otići dalje. Ali nije. Držao se, držao se čvrsto svog tijela, tog mjesta, njegovo odbijanje da je ostavi sa čudovištom mu je čvršće vezalo dušu od bilo kojeg proklestva.
Buffy. Ista osoba zbog koje je završio u paklu ga je sada spriječila da izađe.
Ponovo se uvlačeći u njegov zagrljaj, pitala se kako je ne mrzi.
****
Post je objavljen 05.12.2006. u 10:15 sati.