Dani tjedna pošumljeni su slušanjem sitnih priča.
Vremenom naučiš šutjet' i žuljevi puknu s dlanova, jer stabla uokolo ostaju
uspravna.
Mjesto suncu ljepota je u truleži lista, u odsustvu boje.
I možda je ta minijatura živahna, nikad automatizirana, ali koljena su uvijek u
blatu, blato se suši.
Ovako suho ono utapa.
Premda znam da drskošću ne ispravljam evoluciju, oslanjam težinu trupa na
sve mi ruke i noge.
Ovdje skok nije visok, ali pognuta glava u ovom položaju djeluje prirodno.
Staze nisu od trnja – ono je iskorišteno za zidove koji su uporište leđima i kutovi ovdje postoje kako bi potakli tijelo na trzaj i zaveli ga adrenalinom koji bez
srama negira razum.
A svemir je dosta velik, možda nađe mjesta i za moj svijet.
mladen
Post je objavljen 04.12.2006. u 23:13 sati.