Mislim da je jedanaestica. Odlazi prema Črnomercu. Šećem u suprotnom smjeru, ljuteći se na mjesec što mi ponovno bježi iza oblaka. Doduše, on to radi veoma elegantno, polako se skrivajući, polako nestajući.
Drago mi je što vidim svoj dah. Presvučen u sivu neboju prolazi pored mojih oči; dlanovima ga hvatam, ali on prolazi kroz njih, pored prstiju, pored kosti i polako nestaje u mnogo hladnijem zraku. Polako njegovi atomi sve manje i manje vibriraju predajući toplinu okolini. Ali ta okolina ne razumije taj dah. Nije da je taj dah baš iznimno poseban, nije on ni iznimno nadaren, ali taj dah polako gubi sebe, u hladnoći, polako nestaje...
Pogledi prolaze kroz taj dah. Vide ga, čak i uočavaju, ali uočavaju na neki nepovjerljiv način, na obilježeni način nepripadanju okolini. Živi u toj samoći, odvojenosti, koja mu zaista nije mrska, ali ipak...
Uostalom, drago mi je da Moj dah ne pripada okolini, da Moj dah ne predaje svoju toplinu tako olako, i drago mi je da Moj dah odlazi potražiti mjesec, jer mjesec meni ponovno bježi... A i tramvaj.
(btw, prošli utorak mi nije htio postati glupi blog.hr!)
A ovo je taj ultrapatetičan post od prošlog tjedna =D
"Meni možeš biti prijatelj" rekao sam mu "a klincu, klincu ipak moraš mijenjati pelene" "?" "ma mislim simbolično.-...".
Bio sam užasno ponosan na moje rješenje dileme, lako je dati novce, ali moraš ih zaraditi, morao je ostati tu, zadržati posao, ne imati slobodno vrijeme, ne otići u Tajland i zasnovati novi život. Ostati ovdje....
Bojim se. Jer uostalom, to je moj otac, a to budem bio i ja. Neuvjeren u sebe, a naposlijetku neuvjerljiv. Težnja za prostornosti, ne za putovanjem, nego promjenom, a opet usidrenost... Nemoguće mi je razumjeti kako netko može imati 18 godina starijeg brata, kako netko nekome može reći da pokupi stvari jer je potrebna soba, kako su Ruski pjesnici otkrivali Daleki Istok i Crno More, Bajkalsko Jezero i Kamčatku, kako su pojedini saksofonisti u jednom danu odlučili da neće više živjeti negdje, pokupili stvari i otišli... Kako je Gaugain otišao na Tahiti....
Neznam kako da se pomirim sa stvarnosti jer ju uopće ne vidim više. Stvarno... Poludjeti ću. Uočavam potpune gluposti i divim im se. Gledam tramvaj kako se krasno ukomponira u perspektivu, vidim kako njegova plava boja uopće nije plava, kako je ona silueta ispred mene krasna, kako zapravo jesen prestaje biti crno-bijela, kako se zatvaram...
Onaj Beč, ma likovna akademija, ma nepotrebno razmišljanje o bespotrebnom poslu, soboslikaru sa diplomom. Nažalost, počeo sam, ja, razmišljati kako novac nije bitan, raditi što voliš... Ma ne možeš to bez novca.... Jednostavno.... A teško je... A lijepo je...
Ne mogu zamisliti dan bezposličarenja, ne mogu. Ne mogu shvatiti da obični obiteljski problemi mogu biti toliko iscrpni, da roditelji mogu jedino preko mene razgovarati, da ne mogu prihvatiti nečiju smrt. Ne mogu logično razmišljati. Ne mogu više kavu doživiti, ali mogu sam doživljaj.....
Promijenio sam se. Nagore.... Uživam u svakoj sitnici i divim joj se, ali propuštam one veće stvari... Gubim se. Iskreno mi je lijep pojedini list javora, pojedina osoba koju jednostavno moram nacrtati, pojedina nota koja se gubi u meni i onda me toliko hrani, samo jedna.... I stvarno mislim da "morning glory" ima pravo....
Post je objavljen 05.12.2006. u 01:52 sati.