Ja inače ne vjerujem u sudbinu, ali ako ona postoji očito mi se sada osvećuje. Danas sam dobila dva iz biologije i ljuta sam na sebe što je do toga došlo, ali me pvrijedilo licemjerje jedne osobe i smiješak na njenom licu kada je čula za moju ocjenu. Mrzim školu. Ne zbog profesora ili zato što je gradivo koma, već zato što sam već više puta zbog škole izgubila neke ljude. Trenutno se osjećam tako sama, ali ipak mi je drago što sam neke stvari napravila. Zato mi se sve sad i vraća. Znam da sam griješila i da sam mnoge povrijedila svojim ponašanjem, ali i riječima, ali ja sam jednostavno takva, bila. Dosta mi je svega. Ne bi trebala pisat post u ovakvom stanju, ljuta i tužna, ali dosta mi je skrivanja osjećaja. Dosta mi je podizanja zidova da drugi ne vide tko sam. Uvijek sam bježala od sebe, onoga tko sam i što bi mogla postati. Nisam savršena kćer, nisam savršena sestra, sigurno nisam bila savršena cura, ni savršena prijateljica. Jednostavno sam takva kakva jesam i ako nekome smetam neka se makne od mene, a ne da iz dana u dan glumi kako smo si dobri, a zapravo... Ja sam dobra osoba dok netko ne počne radit budalu od mene, a nakon toga ta osoba komotno može požalit što se rodila...
Požalit ću što sam napisala ovaj post, ali ga neću obrisati ni sada, ni sutra, nikada jer se želim promijeniti, stvarno želim. Želim shvatiti tko sam i što želim, a ne slijepo slijediti tuđa pravila. Od sada pa nadalje ne želim se više ispričavati nikome zbog svojih odluka. Nikada se nisam lako predavala, pa tako neću ni sada.....
Post je objavljen 04.12.2006. u 18:45 sati.