Posljednjih godina medijski eksponirane količine nasilja u obitelji su enormne. Ako su medijski prikazi i pokazane statistike i dijelom točne, pitam se zapravo, zašto se obitelj i dalje toliko forsira i zbog čega je toliko bitna?
Svaki će sudski vještak ili socijalni radnik potvrditi da zločini u krugu obitelji mogu biti strašniji nego oni ratni, koji se bombastično prenose iz Iraka ili Afganistana. Ubojstva žena i rjeđe muževa, fizička i psihička zlostavljanja, silovanja te maltretiranja djece uzrokovana komprimiranim potisnutim frustracijama ili nečim trećim, stvaraju sliku kako od obitelji definitivno treba bježati, a ne u njoj tražiti (lažnu) sigurnost. Zadana forma od koje koristi ima jedino država, počela je kaskati za evidentnim furioznim promjenama načina života, a posljedice tih turbulencija često dakle završavaju pogubno.
Od postanka čovjeka kombinirane su različite vrste zajednica, sukladno zahtjevima datog trenutka, muškarci su odlazili u lov, žene čistile ribu ili čuvale djecu, neki su muškarci živjeli sa više žena, a negdje su žene dominirale. Sve se to danas promatra posprdno, smatra nazadnim i primitivnim, no pitam se kakva je zajednica obitelj ako je na primjer u Hrvatskoj, žena zlostavljana u svakoj trećoj obitelji (kako nam tumače neke udruge i ženske zajednice), kakva korist, seljački rečeno, od udaje, ako nas sa tv-spota promatra žena sa šljivom ispod oka.
Ja sam dakle nakon svega viđenog, protiv nasilja u obitelji ukidanjem (institucije) obitelji; žene će vjerojatno biti sigurnije, a djeca nam se više neće pretvarati u mamine maze.
Post je objavljen 04.12.2006. u 18:46 sati.