Tvoj zagrljaj je kao školjka,
U kojoj biser ne sjaji, nego kuca.
Šum ljubavi prolazi drhtajima
I ne čujem ga uhom,
Ćutim ga svom svojom dušom.
More čežnje u meni nadire,
U valovima, prelijevaju se,
Strasni uzdasi tijela.
Dubinama predajem
Svu požudu u nama.
More vode i more lave
Uporedo putuju.
Zapjenjeni, naviru
Snovi nedosanjani.
Hoće da bokom osjete
Udarac u hridi stvarnosti.
Da se ne razbiju
U svoj jačini nadiranja.
Zaustavi bar jedan njihov dio,
U obje polovice svoje školjke,
Dok se potpuno ne zatvoriš.
Neka meko uzglavlje
Tvom biseru budu.
Prije, nego se sva
Svjetla pogase.