Stojim u prolazu zgrade dok kiša polako rominja.U ušima mi idu pjesme koje bi me trebale oraspoložit.No ne ide.Gasim mp3.Šećem s jednog kraja na drugi,razgovaram sa poštarom i nekoliko ljudi koje do tad nisam ni poznavao.Gledam u nebo,sanjarim,razmišljam...Ali i dalje mi niš ne pomaže.I dalje čekam sa pitanjima na koje je teško dati odgovor.Čekam da se svi okupimo pa da krenemo u školu gdje ću dobit većinu tih odgovora.Pokušavam ne misliti na to.Opet mi ne uspijeva.
Gubim se.Ulazim u školu gdje pogledom pokušavam naći...Gdje je?Ulazim u učionicu.Sjedam za stol i vadim knjige ali sve radim bez volje.Vidim svi oko mene pričaju,ja šutim i sanjarim.Zvono.Izlazim i opet pokušavam nać ju.Ništa.Opet počnu pitanja.Što ako nije došla?Što ako me izbjegava?Odlazim na drugi sat.Ponovo sjedim bez neke koristi od mene.I tada...Tada ju ugledam...I svi moji strahovi nestanu.Bez nekog posebnog razloga sam se bojao iako sam znao da će biti dobro.Svi strahovi su nestali i sad mi samo ostaje čekati odgovor.Odgovor...Da ili ne?I na to pitanje dobijem odgovor drugim pitanjem.Nakon svega ne znam da li mi je laknulo ili neš drugo jer i dalje ću na spavanje ić sa pitanjem u glavi DA LI JE ONA SRETNA?
Post je objavljen 04.12.2006. u 15:55 sati.