Ja ne znam dokle ću biti ovakva i zašto sam uopće takva.
Jučer sam razgovarala s tim Djetetom.
Ono je drugačije od drugih. I fizički i inteligencijom. Bez obzira na sve svoje ispade, na neuspjeh u školi ( koji sigurno nije uvjetovan neznanjem i smanjenom sposobnošću!), na to što je odavno obilježeno kao najgore, od strane pojedinaca proglašeno "kriminalnom osobom", uvijek tvrdim i čvrsto stojim iza svoje tvrdnje da je to dobro dijete. Sve što se zbiva oko te mlade osobe, samo je posljedica velikih pogrešaka onih koji su trebali prepoznati preosjetljivost, bistrinu, veliku naprednost u odnosu na druge vršnjake i nevjerovatnu potrebu za ljubavlju i pripadnošću.
Odbačeno je od nekih starijih, ti su digli ruke i samo odmahuju pri spomenu imena djeteta, "znajući" unaprijed da bilo kakav trud i pomoć, kada je ono u pitanju, nema smisla.
Međutim, jedna sitna stvar (ponavljam se, ali sad je već simptomatično da mama vidi ono što drugi ne vide!), ponukala me da porazgovaram s Djetetom.
U našoj školi održavao se dvodnevni turnir u malom nogometu. Dijete nije dobrodošlo na nikakve treninge, jer sad u Djetetu već vide potencijalnog neprijatelja unaprijed.Stoji Dijete vani, zapalilo cigaretu (ah, neka to bude najgore zlo), sa nekim dečkom, kad izlazi mali dečko, desetak godina, u dresu kratkih rukava i hlačica, znojan, a Dijete će njemu : "A kamo ti ideš na hladno ovako znojan i gol, razbolit ćeš se!"
Ta rečenica nije bila za publiku, nije bila situacija niti je bilo ljudi koje Dijete poznaje da bi učinilo to radi toga da se napravi važnim. Ta rečenica izletjela je iz njega spontano, u trenutku.(Usput, golišavi malac nije iz našega kraja.)
E, pa sad, mislim ja ovako: netko tko je genetski predodređeni kriminalac, netko tko ima zla u sebi, netko tko samo gleda kome će napakostiti i koga će povrijediti, takav netko neće nikada, ali nikada i u to sam milijun, bezbroj posto sigurna, reagirati na način kao ovo Dijete.
Bila sam udaljena od Djeteta, ali sam vidjela i čula sve.
Dalje, to Dijete nikad nije prošlo pokraj odrasloga, pa niti pokraj mene da nije pozdravilo, a uvijek pita "Kako ste?". Nekad mi se činilo da malo provocira tim pitanjem, međutim, shvatila sam da ono traži. Dijete traži svaki dan u svakom momentu od svake osobe da mu posveti pažnju, da popriča s njim.
Kaže Dijete meni da mu je dosta svega. Da ne zna kamo će završiti, jer sada veleumne stručne službe rade na tome da ga se jednostavno riješe.Kaže Dijete (razočarano) da ni njegova mama ne reagira svaki put kad bi trebala - drugim riječima "mama, zaštiti me, pomozi mi."
Kaže Dijete da puno puta biva zapisivano i opominjano, još češće i okrivljavano za stvari koje nije napravilo. Naravno, uvijek postoji dežurni krivac za sve.
Kaže Dijete da ne bi htjelo markirati, ali da ga vršnjaci toliko tlače i gnjave da popusti...Pokušavam mu nekako dokazati da ti vršnjaci zapravo koriste Dijete za svoju zabavu, za to da se "nešto događa", da bojkotiraju sat nastave...ne znam koliko me ono shvatilo, ali sudeći po tome na koji način razgovara, na koji način zaključuje, o kojim stvarima i kakvom terminologijom priča, pretpostavljam da je sve jasno.
A opet, ne možeš ga odvojiti od vršnjaka, njima su u toj dobi vršnjaci i njihovo mišljenje jako važni, pogotovo ako neki veliki ljudi nemaju sluha za djecu.
Kaže ono da kod nepravednih optuživanja i reakcija odraslih ljudi jednostavno poludi, da se ne može savladati - ne može obuzdati agresiju - pa tu bude svega. I svađanja i vikanja i vrijeđanja...ali ja sam sigurna da to nije ono što to Dijete stvarno misli, još sam sigurnija da mu je žao i da samo tone sve dublje, a silno želi da se sve popravi.
Samo, očito, ne može. Mene duša boli, ne mogu ga odagnati iz misli. Htjela bih pomoći, jer vidim kamo sve to vodi, strpat će ga negdje gdje mu nije mjesto, nisam sigurna da poslije neće biti još gore.
Kad je Dijete u jednom trenu reklo da mu je u glavi kaos, da mu se tisuću misli roji non stop, da mu je grozno kad na Korzu vidi malu djecu kako se ponašaju i kako puše ("Dobro, pušim i ja, znam da nije u redu, ali oni su ipak premali!"), da se užasno osjeća od svega oko sebe što vidi, od cijeloga svijeta, onda sam se sjetila sebe u tom periodu, od pritiska informacija izvana, od mase stvari koje sam htjela riješiti, a nisam mogla jer nisam znala kako. I danas se znam naći u takvoj situaciji, to je onaj osjećaj kad bi čovjek doslovno mogao iskočiti iz vlastite kože. pa poseže za cigaretom, za kavom, za hranom, neki za alkoholom, sedativima, antidepresivima...
Je li moguće da Njega nitko ne shvaća? Da li je moguće da mu takvome, sad dok je stvarno još uvijek vrijeme, nitko ne može pružiti ruku i pomoći mu da odraste?
"Problem" Djeteta nije od jučer. Traje to već dugo. Rade s Djetetom, bar se kunu u svoju struku, mnogi. Miješati se ne smijem, nisam kompetentna. Tu i tamo nekoga u nekoj prilici samo bocnem i pitam kako je Dijete, ali ne daju mi ništa znati, jer je Ono pod paskom "službi".Shvaćam, jasno mi je.
Pa kako onda u svo ovo vrijeme, a radi se o godinama, ništa nije krenulo na bolje?
Mislim da ne griješim ako kažem da je sustav,i opet, zakazao. Ne samo kod Djeteta. Jer kad to mlado stvorenje vidiš, dovoljno je pogledati oči i vidjeti što ono treba. Samo ljubav. Pošto je posebno, za mene u pozitivnom smislu, bez obzira na sve isvakoga, te ljubavi treba više nego drugi, koji su je dobivali kad je trebalo.
U međuvremenu, neki misle da su sve napravili, pozivajući povremeno mladu osobu na razgovore, koji su sami po sebi zastrašujući i prijeteći iz perspektive mladog čovjeka. Neka mi netko kaže da nije istina kad tvrdim da ti isti veleumovi potroše više vremena na pisanje zaključaka opservacije, nego u razgovoru i sticanju povjerenja
I ne mogu drugo, nego molit Boga da se netko smiluje i da prestane razmišljati o domovima i ostalim krasnim institucijama.I sama sam probala tu opciju i znam iz iskustva da tamo nema pomoći, nema i gotovo.
Eto. Ne smijem se petljati, ne smijem pitati, ne smijem savjetovati, ne smijem se previše približavati, tko zna što bi mi na leđa natrpali raznorazni stručni i manje stručni ljudi. I onako me gledaju k'o da sam poludila kad tvrdim drugima da je to mlado stvorenje sasvim obično i dobro.
Roditelji djece, koja su puno promoćurnija i lukavija, misleći kako "njihova djeca nikad ne bi i to ne rade", prvi su koji osuđuju i bacaju drvlje i kamenje na ovo Dijete. Možda bi bilo bolje da malo prate svoje potomke, ne u doslovnom smislu, nego da se izvuku iz uljuljkanosti, pa da razbistre pravu sliku.
Ne znam, nisam pametna. Reći će netko, ne opterećuj se mama. Ne opterećujem se, samo mi ono nešto iznutra govori da je moglo drugačije.
I da još uvijek ima vremena.
Post je objavljen 04.12.2006. u 12:40 sati.