Marketing
Neka neobjasnjiva praznina...
U meni zadnjih par dana vlada neka nebjasnjiva tuga. Svakim danom sve je veca i veca... Koliko god ja provodim vremena u dobrim drustvima, s „kul„ ljudima, s voljenim osobama, ta tuga sve vise i vise raste, a ja se sve vise i vise isprazno osijecam... Imam sve sto sam pozelila. Inteligentnog, dragog, zgodnog, zabavnog decka, najfrendicu u koju imam povjerenja i one neke bezvrijedne materijalne sitnice koje cine ljude sretnim. Nakon duzeg vremena i doma mi se stanje stabiliziralo... Vise ne vlada kaos, postali smo normalna obitelj... Sve manje i manje se svadam sa starcima... No ja se svejedno sve vise i vise osijecam isprazno... Sve manje i manje osijecam volje za bilo cim, a kamoli za zivotom... Vise nemam snage se dizat svako jutro u sedam ici u onu fucking dosadnu skolu, a kamoli kad se sijetim da sam tek osnovna i koliko me jos ceka... Stvarno imam sve sto sam pozelila, no vise se ne javljaju neke vece ambicije u mom zivotu... Izmorena sam totalmo... Vise nemam snage ni za kakav rad koji me prije zanimao... Totalno gubim volju... Ponekad kad mislim da jedva cekam da dode subota da se vidim sa Marinom promislim jos jednom i shvatim da jedva cekam da i taj dan prode... Da se nebi krivo shvatili, ja nisam izgubila volju za Marinom i nasom vezom... To mi trenutacno jedino daje malo zivosti i veselja u zivot, no ne dovoljno da bi se ja dobro osijecala... Poludjet cu ako se moje stanje ubrzo ne promijeni, na bolje... Zelim da se vrati ono staro doba, dok smo jos bili balavci. U ono vrijeme dok jos nismo znali kakav je svijet uistinu i kako je biti odrasao... U ono vrijeme dok smo se jos igrali barbikama, ratnicima, auticima... dok smo se jos penjali po drvecu i gradili skrivene kucice... Sve to iz ciste dosade... ah... To su bila tako dobra nevina vremena... Tad jos nismo ni znali kako je kad se svadas sa starcima... Ubiti nismo ni znali sta je svada... Jednostavno smo bili toliko nevini da se i nismo svadali... ah...
Dobra stara vremena!!!
Koji se kurac meni desava ja neznam... Ja se iskreno nadam da ce i to brzo prestat... Ako ovako nastavim, nakon nekog vremena otici ce sve u kurac... Jednostavno ce sav trud u zadnjih godinu dana biti bacen u vodu... Svi oni naporni treninzi i teska natjecanja bit ce ko' uzalud, a to vjeruj te mi najmanje ne zelim u svom zivotu! Toliko napornih treninga, toliko truda i znoja ulozeno i da sad sve kroz prste proklozne i da se lagano utopi u vodi nebi mogla nikako prezivjeti, no nazalost ako ovako nastavim ubrzo ce se i to desiti... ah... Zivot u danasnjem svijetu je sve tezi i tezi, nazalost... Ako nemas nikoga jako je tesko prezivjeti, no pak kad si jako utjecajna osoba moras uvijek kontrolirat svoje ponasanje da nebi pokvario svoj dojam kod drugih ljudi... Cesto si osoba koja nebi trebala biti, no zbog okoline moras inace si van ekipe i ostajes sam sto je stvarno najgore... Stvarno neznam sta se dogada sa mnom... Poludjela sam totalno i uopce mi se ne svida moje ponasanje... Unistit cu sama sebe... U jednom trenu cu se samo slomit na milijun komadica koje vise nikad necu moci poslozit... zaljepit... popravit... kako god... Pocinjem sama sebe mrzit... Poceli su me i neugodnjaci napadat... Svaki tren nadode neki... Ljudi oko mene ih brzo zaborave, no meni se ful urezu u pamcenje i to me ful ubija u pojam... Joj! Koji se kurac meni dogada???? Kako mutavi dani... Isparazno... Gluho... mutavo... Tmurno... i jos pun kurac rijeci s kojima mogu opisat moje dozivljavanje dana u ovih zadnja dva i pol, skoro tri tjedna... Uzas... Nista ljudovi, ako imate koji pametan savijet ostavite, ako nemate svejedno ostavite neki komentar... Nikad ih nije dosta... I oni su mi vec dosadili... Puse svima... Volim ga, no to svi vec znam... dosta...
Dok od drugog primam zadovoljstvo i radost sto mogu izici iz svoje osame i podijeliti s drugim ono sto jesam, sto radim i cemu se nadam- ja njemu pruzam zadovoljstvo i radost da izade iz sebe, iz svoje osame, da s drugim podijelim ono sto on jest, sto radi i cemu se nada.
Post je objavljen 03.12.2006. u 18:14 sati.