Marketing
Danas nećemo o receptima jerbo moramo svoj novi post posvetiti našem nedavno preminulom kućnom ljubimcu: Tugoslavu 
Tugoslav je bio kućni ljubimac, ali i ono što mnogi nemaju u svom životu - kanta za smeće....
Da počnemo priču: čini se da je prošlo stoljeće otkako je sve počelo, no bilo je to prije samo šest ili sedam godina... Nije lako točno procijeniti, teško se sjećamo života prije njega... No, negdje, otprilike tada, odlučile smo nabaviti kućnog ljubimca. Ali, prije negoli smo se odlučile o vrsti njegova bivstvovanja, već su nas izživcirali komentari sastrane: "kupi psa/macu/ribicu/zamorca/papigu/iguanu/tarantulu/nuklearni projektil na navođenje" pa smo odlučile da nećemo nabaviti niti JEDNOG predloženog kućnog ljubimca (projektil bi ipak trebalo držati u dvorištu, nikad ne znaš kad će mu biti "sila", a mi imamo stan), već nešto sasvim novo i divlje.
I tako smo se šetale cestom, skupljale čepove i stare žvake i odjednom ugledale nešto što će nam postati nezamjenjivo u životu: Tugoslava!!! stajao je nehajno i zapušteno kraj ceste, siv, velik, s natpisom DOBAR TEK (što je samo po sebi govorilo o njegovom dobrom odgoju i pristojnosti).......a tako nekako sam i bez ikog svoga. Pogledale smo ga i shvatile da je on D VAN. povukle smo ga za ručku i pogledao nas je patničkim pogledom: "molim vas, spasite me od ovog jada! počeli su i kožne fotelje trpati u mene! pa dokad ću ja ovako?!" sa suzom na poklopcu, bio je tako mio i bile smo još uvjerenije u našu odluku. Tugoslav ide s nama doma.
Potegle smo ga za ručku i uz nemalo partizanskih dogodovština uspjele smo ga dovući na 17. kat naše zgrade (u liftu je nastao neugodnjak među rajom kad smo ušle sa Tugoslavom, ali suprotstavile smo se predrasudama i općem rasizmu i izdržale smrad...s jedne strane, uvjerene smo da je svemu tome uzrok bila ljubomora, jer Tugoslav odisao šarmom i bio mnogo karizmatičan). Konačno, stigosmo u naš stan. Tamo je Tugoslav sve ove godine nastavio sretno i neugodno smrdjeti, iako se buržoaska birokracija Komunalca često pojavljivala na našim vratima sa zahtjevima da Tugoslava vratimo korporaciji sa nekim plitkim izgovorima o zagađenju i opasnom otpadu. Nikada! Nikada to nećemo dozvoliti, vikale smo u složnoj (ili možda ne) polifoniji. Tugoslav bi se samo nasmijao poklopcem ili zaškripao kotačima, veselo i ponosno...U tim smo trenucima bile sigurne da nas zaista voli. Nije htio da ga operemo i obrišemo mu natpis (koji je znao zbuniti tolike naše goste kad bismo ih pozvale na ručak ili večeru) jer je i to dio njega i njegove osobnosti.
No svemu lijepome jedared dođe i kraj.....tako i Tugoslavu. Rojevi zloćudnih muha, osa, stršenova i ostalog svekolikog tekuta su se povampirili od prijatnog zelenog sjaja koji je Tugoslava činio tako posebnim i šarmantnim, a Dezinsekcija je izbjegavala naš stan jer je u sprezi sa Komunalcem i zapravo mislimo da je ona i bila instruirana da pošalje svoje leteće agente. To je bilo zbog nečeg što je Tugoslav znao, ali nikad nije ni sa kim podijelio, pa ni sa nama. nismo se ljutile jer nas Tugoslavova prošlost nije zanimala....a možda smo trebale pitati. Možda bismo mu time spasile život? Tko zna....
Uglavnom, Tugoslava je špijunska eskadrila izjela do kotačića i oni su bili jedino što je ostalo od njega. Jutros smo ga pokopale, gorko plačući. tko, tko će nas ubuduće zabavljati svojim smislom za humor, toliko jedinstvenim i smrdljivim, i tko će skrivati smeće po kući u svojim ustima? Tako smo neopisivo tužne........i bit ćemo još dugo jer nam Tugoslavov smrad, nbjegova duša, neće izaći iz stana dok smo žive. Čuvat ćemo ga kao uspomenu na jedan veliki kontejner koji je znao previše.
Oprostite na šturom postu, s vremena na vrijeme ćemo vam prepričati pokoju dogodovštinu iz našeg suživota. Tugoslav bi vas sve izljubio da je živ, ostajte nam nezdravo.
I za kraj... TUGOSLAVE, POČIVAJ U MIRU.
Post je objavljen 03.12.2006. u 17:16 sati.