Marketing
neuništeni san
Danas sam bila u planini, iza svega je što je moguće, kako sam ja mislila.
I sad se pitam, ima li nade stvoriti u sebi prirodu i uzgajati je. (Možda urodi plodom.)
Tamo je cijeli dan vladala čaralija.a...romantika.a...mir.a...ljubav...
Jeli smo divljač, jeli smo tartufe, pili smo terana.
cijeli grad bio je dnevni boravak. Hodala sam na prstima bosa, bez srama.
Nije nikoga bilo da se dere, samo katkad naš smijeh.a...I to je to.
Neki stari je čitao, i pušio je.Bilo je deset klupa, najmanje, u krugu od deset metara, ali on se maknuo.
A nije nam ni smetao. Bilo je na desetak debelih umiljatih mačaka, jedna, crna, je bila ranjena.
Jadna. Nadam se da nije zato što je obojeni.
Uskočila je neka recimo,žena koja je usput meni majka, ali sama je platila litru vina i našu gozbu.
Mi smo danas bili elita, kasnije smo pjevali.Ja sam pjevala po prvi put.Prvi put sam vidjela da neko pleše tako.Gledala sam cijeli show, gledala sam kako je uživljen u glazbu.
A kasnije nas je bolio trbuh i neki slični organi.
Zapamtit ću sve te natpise Vino i pogled, magličast, mekan kojem smo se divili.
Kad smo jeli opro nas je trip od te hrane. Žena koja je platila našu hranu bez beda je platila onu litru.
U par navrata morali smo se olakšati. Dok smo bili u wc-u sam izgubila naušnicu, ali neka, bila je ionako medicinka.
Mislim da je istina da su to bili naši najljepši trenuci u životu.Ko bi reko?
Kao jedna Mihaela, haha hahaha, boji se onog za djecu na čemu se vrtiš. (Nešto kao vrtuljak.)
Kao, od toga mu se zavrti u glavi, aha.
I sad kad buči ovaj svijet do mene ja osjećam onu tišinu koju ništa nije iskvarilo.Ono sve što je bilo nemoguće dok se nisam uvjerila da je laž to reći.
Onaj prozor napola van kuće kojeg ne diraju. Sve su ostavili kako je bilo, nemogu vjerovat.
Mi, prostaci, živjeli smo kao ...
kraljevi danas.
Nema više ovakvih ljudi, baš šteta.
Postoji samo veleprodaja i rasprodaja organa kao pravi ljudski mozak, bez propagande.
Čime se mi razbacujemo...
Post je objavljen 02.12.2006. u 23:11 sati.