Marketing
She is all alone...
Usmeljna je...
Sama...
Bez novaca, hrane, stana!
Tek su joj 23,
Cijeli život je pred njom,
A ona je prisiljena...
Prisiljena da prosi...
Hoda spuštene glave,
Nemajući snage pogledati druge u oči...
Srami se same sebe...
Kolko nisko idemo može li
uopće niže, možda nam se
digo zanos al' standard nam
se ne diže, dani ponosa
i slave i minusa na tekućim,
mi ne živimo mi preživljavamo,
šta ostavljamo našem budućem
naraštaju, dugove, račune,
rate kredita nas guše, a
nemamo ni kune,
kombiniramo kako odgodit
plačanje bar za desetak
dana,jebo život kad na karticu
se kupuje hrana, di smo sad?
stara štednja se otopila, o'šla na ono bitno,
pojela sve i popila,
bez svega smo ostali prenaglo nas je pogodilo,
ko uopče zna što se to prek' noći dogodilo.
KOGA DA PITAM BRATE,
KO' ĆE MI DAT ODOVORE
RECI BILO ŠTA OSIM DA
JE MOGLO BITI GORE!
I sama seba pita:
„Koliko nisko spala sam,
Kako sada ostat ponosna?“
Ko će sad vratit dostojanstvo?
Možda naivno se nadamo
Istim stvarima dok iznutra cijeli
Sistem zakazuje,
Nema pravde da nas štiti,
Nema poštene vlasti sve sami konvertiti...
I ide od vrata do vrata,
Sa malo nade da
Će dobiti pokoju toplu riječ,
Dvije tri kune ili pak jednu jabuku,
Možda ćak dvije...
A onda...
Opet sve iz početka,
Za kolko nisko ide od ponedjeljka do petka...
Kolko danas vrijedi njena sreća
Imala je sad nema, di je sad?
Samo živimo iz dana u dan
I svaki san davno nestao je
Izbrisan.Koga da pitam brate, ko će
Mi dat odgovore reci bilo šta osim
Da je moglo biti gore
p.s. napisano prema događaju iz stvarnoga života
Post je objavljen 01.12.2006. u 22:44 sati.