Ponovno krvari moja unutarnja patnja,pasija nespontanog utjelovljenja demonskog ja.Moja svijest je neusporediva,moj svijet je daleko,negdje izvan i iznad svega.Ja sam tup,a oštrina uma je upitna kao i degredacija koja me opsjeda i prevladava sa cjelinom.U nizu svih grešaka,u ime boga i svih molitvi upućeni smrti,ja dižem tron za vlastitu glupost,retardiranost misli.Ceremonija,inicijacija u koven besmrtnosti ništavila.Šuti budalo,govorim sebi dok mi iz usta izlaze heretičke riječi,zvukovi nesklada sa standardom postojanja.Razmišljanje me ubija jer ne znam razmišljati.Mislim a nisam u stanju prihvatiti vlastite misli,bježim od svega,poželim uzeti nož i rasparati božju riječ u sebi koja me proganja.Kao ludilo,u deliriju skladam simfoniju u grobu gledajući svjetlost kako me napušta,odlazi sve dalje od mene,nestaje,ponire u sjećanje.Ulovi moju riječ,dok sa neposvećenim perom pišem drugačiju sudbinu za svoj neshvaćeni život.Pokušavam promijeniti redoslijed nečega,obojiti tugu bojama radosti,patnju zaboraviti,tu prelijepu patnju.
Post je objavljen 01.12.2006. u 21:43 sati.