Marketing
Aber dojde donke
Tek sad postajem svjesna svega... I još sam tamo u mislima, ispred bine visim na ogradi i gledam Boga ispred sebe... Savršenstvo izgubljenosti u tom osjećaju...
Nisam bila više u svom tijelu, nisam više osjećala bol... Postala sam kao sitna točkica što se rastapa kroz sve molekule zraka i rasula se među notama u njemu... I nastojala upiti ih u sebe što je više moguće.
Nisam htjela da prestane... Hvatala sam svaki trenutak i zadržavala se u njemu što sam duže mogla. Melodija me nosila do kraja svjetova, a opet sam postojala samo u njenom zvuku.
Bog je plesao i mi smo plesali skupa s njim... Okretao se s rukama u zraku, ali je i dalje svirao... A mi smo napravili maleni svemir za pjesmu koja je to uistinu i zaslužila... I postali kao zvijezde u noći.
...
I oči mi nije dotakla siva boja Zagreba... Iako se činilo da lebdi skupa sa vodom u zraku, plazi po asfaltu i slijeva se na nebo...
Lutala sam ulicama i tražila točkice koje će postojati samo zbog mene...
I nalazila ih... U prosjacima koji nemaju stalno radno vrijeme, u hidrantima koji plaču vodu bez soli, u otpalom lišću na nepoznatim ulicama...
U sebi samoj.
...
Vlatko, Bodan, Garabet, Kokan - hvala...
I posebno hvala Tini Mojoj Najdražoj, koja je najzaslužnija za realizaciju svega i bez koje ništa od ovoga ne bi bilo moguće...
...
I sad sam sretna.
Post je objavljen 01.12.2006. u 18:24 sati.