Dobrica: Može jedno pitanje s neba pa u rebra ?
Ugh. Što može biti tako grozno da poremeti zabavu krstarenja DM-om ?
Ja: Pucaj
Dobrica: Želiš li imati djecu ?
Ah. Moglo je biti i gore.
Ja: Hmpf. Zapravo, pričala sam o tome neki dan s prijateljicom....
Možda. Jednom. Daleko u budućnosti.
Osim ako se nitko ne bude htio pariti sa mnom, pa me jednog dana bezobraznici
budu pitali kad se namjeravam udati jer sam već u 42-oj.
Dobrica: Palo mi je napamet da sav onaj novac što trošiš na djecu možeš
stavljati u banku i trošiti na sebe. Da moji nisu imali mene i sestru i kupovali
robu, kompjuter i svašta....mogli su živjeti na Havajima 10 godina.
Ja: Istina.
Neki ljudi kažu da imaju djecu da se netko brine za njih kad ostare.
To mi nije uvjerljivo. Djeca će se oženiti i odseliti....
Nakon još nekoliko rečenica na tu temu došle smo do Superman kupke i razgovor
se vratio u lakšu sferu.
Naravno, znam zašto me Dobrica to pitala. Apsolvent je. Jedan ispit ju dijeli
od diplome. Mama ju stalno pita kad će diplomirati i želi ju pošto poto zaposliti.
A Dobrica se uopće ne osjeća odraslo i odgovorno. Gleda puno televizije i
stalno surfa po vrlo nezrelim stranicama. Ima vrlo djetinjaste opsesije.
Za 10 mjeseci njen način života će se ipak posve promjeniti i to ju vjerojatno brine.
Morati će službeno odrasti.
Djeca su samo dio te scary odrasle priče.
U mojoj priči su vrlo nezgodan dio jer nikad nisam osjetila majčinski instinkt,
osim prema životinjama. Djeca me plaše, oduvijek. Ne znam što bih s njima.
Doduše, lakše mi je u društvu onih starijih od 6 godina, ali i tada sam toliko
drvena da se pitam je li to možda znak dubljih problema.
Uvijek me užasavala ideja da dijete moraš odgojiti da bude dobro prilagođeno
i pristojno, i da zna razlikovati dobro i loše, i da bude
samopouzdano, ali ne arogantno, no u tome možeš pogriješiti na svakom
koraku.
Koji čdan način da se zabavljaš u životu. I koji kompliciran plan samo zato da bi
ti netko kuhao čaj kad budeš u penziji.
Nikad nisam mogla pretjerano dobro zamisliti sebe u braku, niti s djecom,
ali pretpostavljam da je sve moguće, koliko god apstraktno zvučalo.
Za 25 godina možda ću
- posjećivati svoje dijete u klinici za odvikavanje od ovisnosti
-čuvati njegovo vanbračno dijete
-pratiti njegovo suđenje
-pokušavati se družiti s njim iako me ono ne šljivi pola posto
-pokušavati mu pristojno reći da se ježim od njegovog dečka/cure
-objašanjavati mu da mora završiti fax
-čuditi se zašto moje svaršeno, pametno, zgodno dijete ima krizu četvrtine života
Ili ću živjeti posve sama, dajući sve od sebe da ne postanem zločesta stara frajla,
kao moja bivša profa iz Njemačkog.
Koji izbor.
Post je objavljen 04.12.2006. u 11:30 sati.