Ako nakon toliko dugih godina poginem u košulji plavoj
Izašli smo u grad. Gledao si me, onako… Znaš ti dobro kako. Pivo mi je udarilo u noge. Prvo u noge pa u glavu. Tebe ni nakon treće nije ništa udarilo. Možda bi te ja udarila ispod stola da si pogledavao prema minicama za susjednim stolom. Ali ti si me cijelu večer gledao u oči i slušao moje priče iz srednje škole. Smijao si se mojim budalaštinama. Smijali smo se svojoj mladenačkoj delikvenciji. Tako davnoj.
Godine su proletile našim pričama. Proletile su i našim životima. To je bilo prije deset godina? Kao da je bilo jučer.
Svirali su Novi Fosili, Zdravko Čolić i Magazin. I baš nam je pasalo njihovo društvo.
Toliko dugih godina
uzimanja, davanja
Pjevali smo.
I sjeo si pored mene. Malo preblizu. Možda me ne vidi dobro. A možda su u šumi…A baš sam taj dan pomislila kako sam se zaboravila ljubiti.
Smijali smo se riječima pjesme Ginem. Izgubila sam vid. Da je netko tada otpjevao i mađarsku himnu i to bi nam bilo smiješno. Pogotovo mađarsku.
Prebrzo je došla ponoć, a premalo smo bili opijeni da zaboravimo da je sutra radni dan.
Tko će sada još i peglat košulju za ujutro. Ona od ponedjeljka bit će sasvim dobra.
Tvoja košulja plava
nek' me sjeti
nek' miriše
Ponovo smijeh. Jer je noć u Zagrebu, jer nemamo pojma da li još netko koristi javni WC na Trgu, jer je pjevačica izgubila vid. Baš kao i ja. Jer smo sretni kad smo zajedno.
Jel to bilo prošli tjedan?
Kao da je bilo prije deset godina.
Ja,
na koljenima sam
i bit ću tako znam
dok se budem sjećala
tebe pod prstima