Pregled posta

ovaj post u cjelosti posvećujem liberty bell aka rutvici

Nedavno je rutvica objavila odličan post u kojem se spominje njezina podstanarka u glavi, koja bi momentalno zamijenila svoj građanski, pristojan život krpanjem čarapa nekom pomaknutom tamburašu. Sa žaljenjem priznajem da sam shvatila o čemu je pisala tak koji dan kasnije, kad mi je frend dostavio soundtrack najdražeg mi filma (koji je, oh slučajnosti, baš večeras na programu!) - Cabareta. Taj sam film gledala toliko puta da znam svaki detalj svake scene i da, dovoljan mi je soundtrack da se počnem blesavo ceriti i da se golim plesačicama - i po novome Danielu Craigu aka James Bondu - koje obično obitavaju u mojoj glavi pridruži kompletan film. Hvatam se kako se kreveljim, isprobavam dijelove koreografije, skakučem i urlam replike - taj film i ja imamo dug i poseban odnos, ali nije to tema. Slušala sam soundtrack i vrtila film u glavi i momentalno poželjela da se nekako mogu transportirati u drugo vrijeme i mjesto, ili ako je ikako moguće, u neku mrklu birtiju gdje ću pokušavat ostvarit karijeru kao barska pevaljka i mijenjat frajere kao čarape. I drogirat se, i pit teška pića i bauljat okolo, bit sva weltschmertzna. I pušila bih, i uopće se ne bih brinula jer me ionako ne bi dohvatio rak, nego neki overdose. Ili ću počet pisat stihove kao što su:

Muvala bih se po šankovima i mrklim bircuzima, i obavezno govorila za sebe da sam international woman of mistery. I naravno, bila bih nesretna do pakla i nazad, al bi svima govorila da kad odem, idem kao Elsie, a Elsie mi je frendica bila, ono prst i nokat, i kao što znamo nije baš bila cvijetak sramežljivak, nego se više rentala i to. A umrla je od mrkle cuge i pilseva, što je kombinacija za lunapark.
Uglavnom, dok sam čitala rutvičin post, ništa od toga mi nije palo na pamet. Sve mi je sjelo na svoje mjesto tek uz prve taktove Cabareta, kad je moja poludjela podstanarka (rutvičin, samo posuđen izraz) počela đipat u crnom trikou po mojoj glavi i maštat o savršeno slobodnom životu u nekoj zaboravljenoj krčmi. Poslala sam prijateljici mail, gdje sam ukratko iznijela koncepciju bježanja i kurvanja po bijelom svijetu i ubrzo mi je došao odgovor: kad idemo? ista sam.
Još mi je nekoliko prijateljica dalo vrlo sličan odgovor i zaključila sam da većina žena koje znam ima neku vrstu podstanarke u glavi. Sad, imam nekoliko teorija o tome zašto je to tako. Recimo, ovako dođemo doma nakon 8-10 sati rada i momentalno se primamo štednjaka ne bismo li skuhali večeru obitelji, ribamo suđe jer jebiga, peremo veš, čistimo, ovoono. I nije nam drago, nikako. Naravno da je onda zamamno zamišljat život u kojem dođemo doma i sa sebe skidamo perje, natačemo si južnjačku u čašu, a sve što imamo u frižideru je led za spomenuti viski i jaja za prerijske oštrige. Bolje je mislit kako patimo zbog 7. u nizu jebivjetra koji s nama provede tako strastvenu noć da žbuka pada sa zidova i onda odjuri u nepoznato, dok mi stojimo na dovratku, bijede i tužne, raspuštene kose i s čašom južnjačke u rukama. Privlačno je zamišljati život u kojem imaš dojam da ga živiš do posljednjeg atoma, makar se zaljubljila u britanskog gay pisca ili njemačkog gay aristokrata i na kraju ostala sama na željezničkoj stanici i nastupaš u kabaretu, s drugim ženama koje je život umorio.

Mami nas zamišljati da, ako već moramo trpjeti i patiti, a onda barem trpimo i patimo zbog stvari o kojima se snimaju filmovi. Tko još snima filmove o prezaposlenoj i preumornoj ženi? Mađarski egzistencijalisti eto tko. A ja više volim Cabaret pa onoj svojoj luđakinji u glavi puštam na volju da divlja i pizdi i zamišlja sebe kao nešto fatalno i strastveno. Recimo, kao ženu koja piše o tome da joj u životu treba samo neograničena zaliha šampanjca.


Post je objavljen 01.12.2006. u 08:14 sati.