Sutra po 4. put idem na vozački. nemam komentara.
Zapravo mi stalno pada na pamet što bih mogla napisati i zapravo ne znam odakle početi. Bila sam na promociji knjige, one u kojoj je moja priča. Zapravo je bio sasvim lijep osjećaj da je objavljeno nešto što sam ja napisala, iako se proteže na svega dvije stranice. Željela bih puno više pisati i jednoga dana objaviti knjigu. Pravu knjigu, a ne neku u kojoj ću biti jedan od sto autora. Pitam se hoće li to ostati samo san...
Sama promocija je bila jako dosadna. Zapravo ne znam točno kakva je bila jer smo frendovi i ja pobjegli nakon pola sata. Znate, kada vam netko kaže da će promocija biti "u šaljivom ozračju" to redovito znači da te večeri nećete čuti ništa šaljivo niti duhovito.
Ipak, čitava ta promocija nije bila promašaj. Jedna stvar je bila izuzetno zanimljiva. Ne znam da li ljudi koji mene ne poznaju, a čitaju ovo što ja pišem, imaju neki dojam o tome kakva sam ja osoba.
Kada sam čitala prve tri priče na natječaju, nekako sam si predočila kakve su te tri osobe. I bila sam jako blizu. Natječaj je Ekran_04, sad sam shvatila da nisam napisala.
Onu gospođu koja je bila treća, kao niti u knjizi, nisam apsolutno ništa razumjela. A tip koji je bio drugi je bio zastrašujuć kao i njegova priča. Nadam se da me nisu uhvatili u kadar kako radim grimase gađenja kada su ga snimali, jer sam stajala pokraj njega. Što ja mogu, strašno sam gadljiva.
Druga stvar o kojoj sam htjela pisati. Hm, da. Halloween. Sve do prošla godine bilo mi je zanimljivo raditi budalu od sebe svaki 31.10. u godini. Prošle godine sam rekla - nikada više. I to moje NIKADA je trajalo čitavu jednu godinu. Kada sam bila u srednjoj školi, frendica i ja smo se jedne godine maskirale u vještice. Ja sam imala 18, a ona 16. godina. Koliko me pamćenje služi, otprilike dvadesetero ljudi nam je reklo da smo "preslatke male vještice" i čudno nas gledalo kada smo rekle da idemo u Jabuku. Valjda smo izgledale da više spadamo na proslavu u McDonalds, obje crvenokose sa šiljastim šeširima, crnim haljinicama i prugastim čarapama.
Ove godine sam željela biti Poison Ivy, lik iz Batmana. OK, nisam se baš pretjerano potrudila oko kostima, samo sam nabacala sve fluorescentno zeleno što sam našla u ormaru na sebe. Ali zato sam se jako namučila da se domognem bršljana. Čitava sam se okitila njime, nadala se da nisam alergična i trudila se ne misliti čime je sve moglo poslužiti ono drvo oko kojeg je bršljan rastao. Nakon što su me pitali da li sam možda druid, božica jeseni ili grm, počela sam i sama ljudima objašnjavati da sam ja zapravo drvo. Na šta su mi svi odgovarali da se vidi da jesam.
Jedne godine sam bila neki hibrid hipija i Aladina. Ne znam u šta sam se točno planirala maskirati, ali ispalo je to.
Tada sam rekla da više nikada neću nogom kročiti u Močvaru. To mi se mjaesto nikada nije sviđalo. Hrpa nekakvih derišta, od kojih svatko misli da je jedinstven, ali zapravo svi su potpuno jednaki. Trude se doseći ekscentričnost, ali im on a uporno izmiče, trude se biti neshvaćeni, još bolje depresivni. Trude se biti dobri poznavatelji glazbe, a niti sami nisu sasvim sigurni što smiju, a što ne slušati. A što je najgore od svega, preziru sve koji nisu kao oni.
Iako, pretpostavljam da u Ludnici ili Pashi ili gdje već klinci jednako vrište i padaju na koljena kada čuju neku omiljenu turbofolk pjesmu kao i klinci u Močvari kada čuju Smells like teen spirit. To im je valjda himna.
Iritantna djeca, šta da vam kažem. Zapravo, mogla bih knjigu napisati o tome kako me živcira sve što je maloljetno...
Post je objavljen 30.11.2006. u 17:12 sati.