Kako prolazi vrijeme stvari dolazi na svoje mjesto. Zapravo, stvari se slažu onako kako sam ja to odavno zamislio. Neke stvari sam uspio predvidjeti, a neke su me iznenadile, ništa strašno.
Recimo, utakmica koju smo igrali u Vukovaru protiv Nk Vuteks-Osiguranja, kada su nas srpski gledatelji napali iz publike i počeli tući moje suigrače i mene zbog hrvatskog dresa i majice sa slikom Ante Gotovine. Jednog od naših su uspjeli istući samo zato što su ga napali s leđa i iznenadno udarili i slomili nos. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se to događalo pred mojim očima, tukli su se igrači, roditelji, gledatelji, treneri, službenici kluba...i mogu vam reći da su oni izvukli debelo deblji kraj, jer su svi bili pretučeni, jer smo se mi branili kao prava ekipa sa srcem i bez straha. Bilo nas je malo, ali smo se obranili. Uvijek igramo u crnim dresovima, ali kako bi izbjegli sukob tada smo igrali u narančastim. Znao sam da će se to dogoditi, jer se cijelu utakmicu kroz grubu i pomalo brutalnu igru osjetio naboj. Ali dobro, preživio sam i to.
Dobar je osjećaj preživiti bitku. Isto tako je dobar osjećaj kad stvari krenu na bolje, kad vam skoro sve polazi za rukom i kad vas nitko ne može zaustaviti u onome što ste naumili. U zadnjih par tjedana sam razočarao dosta ljudi, premda mi to nisu rekli, ja znam. Zaključio prema ponašanju i pogledu jedne svoje novostečene prijateljice. Bio sam doveden u situaciju da biram stranu na koju ću stati i s kim ću se družiti, a ja sam stao na svoju. Promatrajući ljude u razredu shvatio sam da sam i njih razočarao, tj. jednu grupicu prijateljica i prijatelja s kojima sam tek ove godine postao dobar. U zadnju subotu sam bio prilično sjeban, one su me izvukle i oraspoložile. Takve stvari ja cijenim. Kad ljudi primjete da nešto nije u redu, kad ti priđu i savjetuju te...Takve stvari cijenim. Kad znaju slušati, jer pravi prijatelji žrtvuju sebe kako bi prihvatili jedni druge onakvi kakvi jesu.
Trenutno postoji samo jedna osoba koja me shvaća, za koju bi sve učinio i kojoj dopuštam da i ona čini nešto za mene, jer sam naučio sve raditi sam, i inače ja volim biti taj koji će sve napraviti i ne volim tražiti. Ona me zna slušati, dovoljno je da ju vidim jer je uvijek nasmijana, i te plave oči koje mi uvijek privuku, kao da su uplakane. I uvijek znam da moram biti uz nju. Stavila mi je ruke na lice, a ja se naježio jer nisam dugo osjetio njezin dodir. Ali dobro...
Ono što sam htio reći je da je vrlo teško reći istinu, ali isto tako i izvući iz nekoga. Istina je skoro uvijek fatalna za sve, ali jedino tako možemo znati ono pravo, ono što se zapravo misli i gledati na stvari onakve kakve jesu, realne...i evo jedna izreka za kraj....
"AKO POKUŠAŠ POSTATI VIŠE OD ČOVJEKA, I POSVETIŠ SE PRAVOM IDEALU, I AKO TE NITKO NE MOŽE ZAUSTAVITI, POSTAJEŠ NEŠTO SASVIM DRUGO U UMU SVOGA NEPRIJATELJA"
I STAND ALONE
Post je objavljen 29.11.2006. u 19:38 sati.