Marketing
Time keeps on slipping away...
...I´m gonna catch the moment before it´s too late...it´s not too late...
Kad sam bila mala, vrijeme mi je tako sporo prolazilo: dan mi je trajao kao vječnost, tjedne i mjesece nisam ni brojala, a pojam jedne godine bio mi je tako ogroman da ga nisam mogla pojmiti. Tad sam imala vremena za dosadu, razmišljanje o tome što da radim od sebe, kako jedva čekam nešto što će doći TEK za dan-dva, što mi je tad bilo tako daleko...
Počele su moje prve obveze i samim time sam dobila neki veći osjećaj za vrijeme kojeg sam još uvijek imala dovoljno, ali sam ga na neki način počela cijeniti. Naučila sam se nekako organizirati pa sam uvijek stizala sve na vrijeme, ali kako to famozno vrijeme prolazi, vidim da mi sve brže i brže izmiče iz ruku. I to ne samo meni, nego i svima oko mene. Da nam je svima još samo malo više vremena, sve bismo stigli...Ili možda ne? Možda je nedostatak vremena samo izlika za nešto što nam se zapravo ne da? Vjerojatno je tako i vjerojatno ne bismo stigli sve ono što želimo u tom trenutku čak ni da jedan dan ima 48 sati, ali ipak nam uvijek fali još tako malo.
Ono čega mi je najviše žao je to što sve tako brzo prolazi. Dok se okrenem, već je prošla godina, već se toliko toga dogodilo, a sve mi je tako blizu. Kao da je bilo jučer. Tolike uspomene su tako daleke, a opet tako bliske, sve prolazi a da mi to ni ne primjećujemo. Najgore je to što poslije zbog toga žalimo, ali sve je već prošlo. I zato treba uživati u trenutku, ali ni to nije tako jednostavno.
Svaki dan je u žurbi, uvijek u iščekivanju nečeg novoga, a u tom iščekivanju ne stižemo napraviti ono što je ovdje i sada i uvijek nam fali vremena. Ipak, koliko god bili zauzeti, uvijek ima vremena za
- iskreni razgovor
- osmijeh
- šalicu kave s prijateljem
- ljubav
- sitnice koje nas uveseljavaju...
... za nas same .
Post je objavljen 28.11.2006. u 21:23 sati.