magla....
sve je mutno...ne vide se boje... kao da upija zvukove, pa se ne razaznaju jasno, već samo kao šapat sa zvonkim odjekom...kao da su krici srca negdje van prostora i vremena. Hodam ulicom kao da sam omotana maglenim, sivim plaštem od kapljica koji me sakriva od pogleda svih ljudi, sakriva mi suze, uplakane oči, iskrivljeno lice od bola koji me razdire.
smijem se kad se drugi smiju ali samo izvana...u meni srce plače, jeca i viče.
ne želim da drugi znaju kako boli, premda shvate svi koji me pogledaju duboko u oči. one više nisu bistre, svijetle i sretne, sad su mutne, sive...u njima ne piše sreća već tuga...ne piše nada već razočaranje...ne piše budućnost već prošlost koja me ne pušta na miru.
znam da će i to proći, za nekoliko tjedana, mjeseci ili godina...nije bitno...proći će...
ali trebam vremena. želim plakati i izbaciti to sve iz sebe, zaboraviti, preboljeti.
znam da će jednom opet svijet biti lijep, bez magle i sivih oblaka...neću morati sakrivati suze, neću morati glumiti osmijehe...ali tek kada tuga prođe, kada i zadnje sjećanje na njega bude samo sjećanje a ne bolna uspomena zbog koje plačem. onda ću moći voljeti nekog drugog zaista, kao što sam voljela njega, možda i više...možda jače i ljepše, drugačije i dinamičnije... možda ću se smijati glasnije i veselije no prije...no strah me da će i poslije toga opet doći tuga (zar to ne biva tako u životu???) a onda će suze biti veće, osmjesi još lažniji a krici srca i duše glasniji a opet ih nitko neće čuti...jer magla upija zvukove i boje...i sakriva me sivim plaštem od kapljica...i sakriti me zauvijek u tami...
Post je objavljen 28.11.2006. u 19:25 sati.