Iz dana u dan
Kol'ko nisko idemo, može li uopće niže
možda nam se dig'o zanos
al' standard nam se ne diže
dani ponosa i slave
i minusa na tekućem
mi ne živimo, mi preživljavamo
šta ostavljamo našem budućem naraštaju
dugove, račune, rate kredita nas guše
a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit' plaćanje
bar za desetak dana
jebo život kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad, stara štednja se otopila
ošla na ono bitno
pojela se i popila
bez svega smo ostali
prenaglo nas je pogodilo
ko uopće zna što se to
prek' noći dogodilo
Koga da pitam, brate
ko će mi dat' odgovore
reci bilo šta osim
da je moglo biti gore
Sve te tisuće, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu
za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo preživljavali
životne stvari poskupile
i di smo sad
napokon mirni, napokon slobodni,
napokon u svojoj državi
al' sad smo siromašni
dali smo svoje snove
za ovu zemlju i nije nam žao
al' usput se našao
domoljub veći od nas
pa pokrao sav višak
radili, al' nisu nas cijenili
mjesecima čekali da plate
trud što smo uložili
di smo sad, opet sve ispočetka
za kol'ko nisko idemo
od ponedeljka do petka
kol'ko danas vrijedi naš rad
imali smo, sad nemamo, di smo sad
Ref.
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan
koga da pitam, brate
ko će mi dat' odgovore
reci bilo šta osim
da je moglo biti gore
I di smo sad (di smo)
još čekamo bolje sutra
možda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas štiti
nema poštene vlasti, sve sami konvertiti
obećanja su jeftina
a život je tako skup
pa su uzor kriminalci
šta ces, nije narod glup
hoće standard, hoće lovu,
hoće zivit', hoće sve
a to čekaju i čekaju
i čekaju i popizde
jer nema smisla, režije su visoke
minus je preduboko
sve to traje predugo, narod puk'o
jedni kukaju što jučer bilo
bolje je neg' danas
drugi divljaju, galame
dok ih puca nacionalni zanos
i pitam te, pitam te
di smo sad
dalje radimo na crno
ispod cijene, al' do kad
ko će vratit' dostojanstvo,
ko će platit' punu cijenu
dat' nam tol'ko kol'ko vrijedimo
da stvari jednom krenu
više gubimo strpljenje, samo brojimo probleme
sve što imali smo nemamo
i teško nam je breme
pa na kraju svatko zapita se
kolko nisko spao sam
pa kako onda ostat' ponosan
Ref.
I reci mi da smo mogli promijeniti svijet
reci mi, molim te
i da će djeca što dolaze
imat' nasljeđe za ponijet'
i reci mi da nismo
sve dobro uništili
reci mi, molim te
i da ću moći
mirno spavati od savjesti
Reci mi da možemo izgraditi
da još nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage
stvorit' nešto prekrasno
i već sutra volio bih otvoriti oči
pa da budem zahvalan
al' ne mogu pa stisnem zube
i hodam iz dana u dan...
Ovo je meni jako draga pjesma koja me podsjeća na dane u mome životu koji su obilježili mnoge živote...rat...meni su moji ispričali priču kako je to zgledalo jer sam htjela to čuti i na temelju toga sam si stvorila neke slike u glavi i znala sam otprilike što se dešavalo...imala sam godinu dana kada sam otišla od kuće...praktički bila sam beba u pelenama...brat mi je pričao da kada su avioni oblijetali našu kuću, on je mene uzeo iz kinderbeta i sjedili smo ispod stola na dekici te me on pokušao zaigrat a dijete kao dijete, zaigrala sam se s njim...iako je on znao što se događa, nije želio da ja znam išta od toga...moji su htjeli ostati kod kuće dok rat ne prođe al evakuirana je cijela drenčina pa smo morali ić...u izbjeglištvu smo završili u rovinju i tamo sam provela nekoliko mjeseci svog života...u hotelu...tata mi je ostao u sisku i iz dana u dan moja se mama brinula gdje je i kako je...nije to bilo lako...poslije rovinja, opet smo se morali odseliti i to smo otišli u sisak u nikole mikica (ulica kod mog vrtića), poslije u neko tam selo u sisku (neznam i ja), onda opet u neko selo i onda na zelenjak na kojem smo duže ostali i u kojem sam stekla cijelo društvo...sva ta prebivališta nisu bila naša pa nam je za par godina (točnije u mojoj 13-14) došla naredba da se iselimo...morali smo se vratiti u stari dom...u petrinju...nisam baš bila oduševljena al eto...sad sam se privikla...i sad se pitam zašto je uopće došlo do tog rata? Zašto su uništili sve što s moji roditelji godinama gradili kako bi meni i bratu bilo bolje? Zahvaljujem bogu jer se ne sjećam ničega ali ipak nakon toga što su mi moji ispričali...sve mi je jasno...grozno mi je kad netko filozofira o ratu a nema pojma o ničemu, nema pojma o životu...nezna pravilno ni nos obrisat...kada se vratim u prošlost...kako sam ja provela djetinjstvo? Na selidbe, bježanja...tek ove zadnje 3-4 godine su mi donekle dobre iako se i tokom tih godina dogodilo jedno sranje...naime, završila sam u bolnici i bila u jako teškom stanju...nije bitko kako, zašto al jesam...hvala bogu, gotovo je...i sad nakon svih ovih godina poželim da sam se rodila možda malo kasnije, možda bi bilo bolje...ili možda ne...
Post je objavljen 28.11.2006. u 19:10 sati.