Sinoć, kao i svakog ponedeljka, imala sam Income Tax. Nekih pola sata pred kraj časa kaže meni profesor “ostani poslije časa, trebam da popričam s tobom”, i onda je dodao, kad je vidio izraz na mom licu, “ne brini, nije ništa loše”. Pojma nisam imala what was all that about, ali sam otišla do njega kad su skoro svi već bili izašli iz razreda.
“You wanted to talk to me?”, upitam ga ja.
Kad će ti on meni “ znaš, ti si the hardest working student in the class. Ostali učenici su se ulijenili i prestali razmišljati jer znaju da ćeš ti uvijek imati rješenja zadatka iz zadaće ili onoga što radimo na času. You efforts didn’t go unnoticed”.
Ja se onako nasmijem i pitam ga “znači, ne zeliš da išta kažem na idućem času?”
“No, that’s not it at all”, kaže on, “you don’t have to come to the next class. As a matter of fact, you’re excused from the final exam. There is nothing more you need to prove to me, you’ve earned an A in this class.”
Ja onako iznenadena samo promrmljam “thanks”.
“Eto vidiš da nije bilo ništa loše”, zeza me on.
“Ma nije, ovo je super”, kažem ja i još jednom promrmljam “thank you”.
Ovome se uopšte nisam nadala. Profesor me tako prijatno iznenadio i tako sam happy što sam se jednog predmeta već riješila. Još dvije sedmice, pa će i ona druga dva biti gotova. Još malo pa raspust, yeah!
Post je objavljen 28.11.2006. u 14:52 sati.