Ponekad se zapitam zbog čega sve ovo tako brzo prolazi , jebote prošlo je već mjesec dana otkada radim i nije mi jasno, kako, kada, gdje?
Malo si prokontam i skontam da upadam u kolotečinu, koja mi se nimalo ne sviđa... Posao-kuća, odnosno, posao-škola-krevet
U zadnje 4 godine nije prošao ni jedan dan da nisam izašao van ili s nekim otišao na piće, sa nekima i po nekoliko puta, ali otkada sam počeo raditi izašao sam, hm... 5 puta. Ostatak sam proveo na poslu ili u školi, i onda dođem kući shrvan, pojedem nešt zapalim cigaretu i legnem spavati. i tako iz dana u dan...
To ostavlja jebene posljedice na mene.
Od svoje 16-e godine imam nevjerovatnu potrebu da se socijaliziram sa ljudima (ne ubrajajući obitelj) barem 3 sata dnevno - sada je skoro tijedno tako....
Osječam se nekako sjebano onda, kao kada izađete iz stana i na pol puta se sjetite da postoji mogućnost da ste zaboravili zaključati dotični. I onda kao boli vas ona stvar, al i dalje kopka što sad i kako dalje, i dali se treba vratiti i provjeriti...
Jučer sam bio sa starom kod bake u bolnici, i osječao sam se prilično jadno... Mrzim bolesti i kojekakve udare (moždane, srčane, etc.).
Kada vam posao visi o koncu, možete utjecat, kada vam netko ne odgovara možete utjecati i oterati ga, ali kada vam je draga osoba bolesna, a vi ste svjesni da ne možete utjecati na to nego da je samo stvar vremena i jakog duha i tijela bolesne osobe, to vas kopa...
U principu jedva držite oči otvorene, jer svaki pogled na tu osobu vas direktno pogađa... Prisječate se svih trenutaka zajedno, onih dobrih, i onih loših.
Sječate se svakog trenutka sa tom osobom, i reakcije kako je sve moglo biti puno bolje i kako ste mogli toj osobi posvetiti puno više vremena, a niste, spriječavao vas je taj posao i ta glupa kolotečina. Onaj sirovi kapitalizam koji ni obitelji ne dopušta da se viđa jer svatko uz jedan posao za koji je premalo plačen mora raditi još jedan honorarni, ili mora fušariti, i jedino vrijeme kada su svi u kući je od 23:00 do 06:00 kada sviće novi radni dan i odlazite na posao.
Sjećam se vremena kada sam bio mlad, jak i glup; bilo je bolje, doduše nije se puno toga promijenilo; i sada sam jak i glup, te nešto malo stariji, ali dovoljno da vidim što me čeka narednih 50 godina...
Post je objavljen 28.11.2006. u 15:50 sati.