Danas smo same. Tajo je još po mraku krenuo ka Zagrebu. Ovaj put preko Slovenije, ide službeno. Jučer stavio zimske gume. Bio u Puli, htio uzeti i lance. VW servis ih još ne prodaje, nema na lageru! Zimska sezona samo što nije počela, kod Janeza je od 15.11. obvezna zimska oprema...
Uvijek strepim kad je dragi u autu. Pogotovo kad ide u Zagreb. No, puno sam mirnija kad ide kroz Sloveniju. Razlika u kilometraži Umag-Rijeka-Zagreb i Umag-Ljubljana-Zagreb je zanemariva. Ali nakon pol sata vožnje, na izlasku iz Kopra počinje autoput. Preklani otvorena nova trasa (od Srmina) do Črnog Kala spaja tako Koper s Ljubljanom. Nekih stotinjak kilometara, gore-dolje po planincah, možda i po magli, ali znaš da ti nitko neće doći iz suprotnog smjera. I onda od Ljubljane do Zagreba većinom autoput.
Kad se samo sjetim putovanja kroz Sloveniju prije petnaest, dvadeset godina... Poskakivanje auta od Zagreba prema Ljubljani. U Ljubljanu moraš ući. Još tada nije bilo špica kao danas, kad svi kao rade a u stvari se vozikaju po gradu. Pa dok se dokopaš glavnog raskrižja za Koper. Pa uz brdicu, pa niz brdicu. Nanos ti zaželi dobrodošlicu, već si skoro kod kuće. Pa ti se uši začepe na Črnom kalu i ne čuješ ništa dok se ne spustiš do mora. A kamiona ko u priči. I ne možeš ih preteć po tim serpentinama. Pa usko grlo na ulasku u Koper. Pa se voziš pored mora do Portoroža ili loviš bržu cestu do Kaštela. Četiri i pol sata putovanja. Onda je Slovence krenulo. Graditi autoputove. Svaki put kad bismo odlazili u domaju, osvanula bi neka nova dionica. Cesta sve sigurnija, vrijeme prolaska sve kraće. Sada treba tri sata vožnje. Bez jurnjave, jer policjoti vrebaju i masno naplaćuju kazne.
Vožnjom kroz Hrvatsku izgube se živci. Mnogi izgube zdravlje ili život. Do Rijeke je stotinjak km ceste, rijedak promet (osim ljeti), ali dosta zavoja. I blesavih, i bahatih, i nesigurnih vozača. Onda, kad se probiješ kroz Učku, upadneš u Rijeku, u rijeku automobila. Pa neki voze desnim, zaustavnim trakom, pretječu, ubacuju se. Počinju tuneli. A u tunelu, usred mraka, svašta se događa. Pa kreneš ka Karlovcu gradu, pa te Kikovica i Oštrovica prvo dobrano propušu, pa se cesta svako malo suzi. Pa trebaš biti skoncentriran dovoljno da znaš jesi li u tom trenutku na autoputu ili nisi. Pa trebaš paziti na razne luđake. One koji krenu preticati iako je puna linija i vide te kako im nailaziš. Ali računaju da ćeš se pomaknuti udesno, na zaustavni trak. Ne razmišljaju da li ih uopće vidiš, jednostavno krenu. Netko ostane živ, a netko bogami i ne...
Malo prije mi se javio dragi. Cesta kroz Sloveniju suha, vrijeme idealno za putovanje, nema gužve. Al ga je zato naša prijestolnica dočekala skrivena u magli. Što ću vam ja, Zagrepčani, imali ste sunca dok ga ja nisam imala. Sad ćete malo izdurati...
Post je objavljen 28.11.2006. u 10:07 sati.