Danas mi ja baka skoro umrla.ima rak.od glave do kuka na većini organa.ovo pišem jer me smiruje.jer je lijepo s nekim podijeliti ono što osjećam.a osjećam se bespomoćno.i usamljeno.sjedim ovdje za kompom i pišem ovo dok ona leži u krevetu....bojim se probuditi sutra,jer znam kakve vijesti me možda čekaju.užasno se bojim.bojim smrti.činjenica je da će ona umrijeti.tata mi je rekao da misli da neće živjet više od 2 tjedna.zar na ovom svijetu ne postoji ništa što ja mogu napraviti??mora biti nešto!ne želim ustati iz kreveta i sutra ići u školu.ne želim ući u svoj prokleti razred i ponašati se kao da je sve u redu.ne želim slušati prodike svoje glupe profesorice o 3 iz matematike jer sam ponovo uvidjela da postoji toliko važnijih stvari od ocjena. želim biti s njom.sjediti pokraj njenog kreveta.satima.samo sjedititi.hraniti ju i pomoći joj kako god mogu.želim vidjeti dečka.želim da me zagrli i da plačem u njegovom zagrljaju.želim da mi kaže da me voli i da uz njega zaboravim na sve.želim biti bilo gdje osim ovdje gdje sam sad.želim paket novih maramica jer sam ove potrošila.užasno me pogodilo kad je deda umro.a s njim nisam bila toliko povezana.zato se sada užasno bojim.kako ću prihvatiti bakinu smrt koja mi toliko znači,ako sam dedinu onako prihvatila?i zašto ona mora biti bolesna samo 2 godine nakon što je on umro?i nemojte mi u komentarima pisati kako će sve biti u redu jer neće.i nije.budimo realni.želim znati zašto sam ovoliko slaba?zašto moram cmizdriti i time otežavati situaciju svima oko sebe?i zašto mi se od same pomisli na sve ovo povraća?jer,danas sam opet povraćala.bože,zašto ja pričam o sebi?!ja sam ovdje najmanje bitna.imam baku s najboljim smislom za humor i koja radi najbolji domaći kruh.koja ima najnježniju kožu na svijetu,najljepše naborano lice i pogled koji je još nedavno bio pun energije.nježan glas koji vas jednostavno umiri.iskern osmijeh.koja razumije sve moje pubertetske ispade i koja me SVAKI put pita za dečka iako ima hrpetinu svojih problema.žena je legendarna.uvije je bila ispred svog vremena i sad je ispred našeg.ona je moja meli genije.ne želim ju izgubiti.ne želim da nestane.želim ju zadržati u svom životu koliko god je to moguće.iako je to sebično.sebično jer ju užasno boli i kad bi umrla ta bol bi prestala i ona bi bila sretna.al ja sam sebično razmaženo derište i neželim ju pustiti.želim da me dočeka svaki puta kad dođem i da mogu zagrliti njezino malo,krho tijelo.ponekad se bojim zagrliti ju jer je sitna...mršava i poniska,ali užasno energična. Još prije mjesec dana radila ju vrtu,a danas....ona je borac i želim da se izbori za život.
Post je objavljen 27.11.2006. u 20:04 sati.