I svako drži svoju stranu
i ponosa i gluposti
a moglo bi bit
da je lakše umrit
nego ljudima reć
oprosti
...
otkucavala je ponoć. svjetla grada su se pogasila. mokre ulice su bile prazne. tišina je bila dominantan zvuk. mješala se samo sa pokojim korakom prolaznika i šuštanjem tek opalog jesenjeg lišća pod njegovim nogama. Kiša je nedavno stala, još uvijek su se kapljice slijevale s mokrih krovova.
Većina svjetala u zgradi su bila pogašena. Ali jedno je svjetlo je vjerno svijetlilo odstupajući od ostalih i boreći se protiv mračne večeri. U toj sobi svjetlo je uvijek gorjelo do kasnih noćnih sati. Cura je sjedila za stolom pišući.
po krevetu su bile razbacane slike. slike mladih nasmijanih lica. i jedna posebna slika koju je držala u ruci, gledajući je suznih očiju, prisjećajući se starih vremena i vrteći jedan te isti stih pjesme u glavi...
na slici su bili djevojka i dečko...sjedili su zagrljeni na zidu pored mora smješeći se... samo su oni znali što im se tada motalo po glavi, ali bili su sretni. Ona, djevojka na slici, još uvijek je, nakon toliko godina, pamtila taj osjećaj, pamtila je sreću kakvu je osjećala kad ju je zagrlio...takvo nešto nije osjetila već godinama. Niti jedan muškarac u njenom životu nije mogao zamijeniti njega...njegovo mjesto koje je vjerno čuvala.
Rastali su se u svađi, teške riječi su bile izrečene koje su i dan danas urezane duboko u njena sjećanja. Znala je da je ona bila kriva i to si nikako nije mogla oprostiti. Povrijedila ga je, povrijedila je i sebe. Ali uvijek je njega krivila, nije htjela priznati da je pogriješila, da je ona bila ta koja je napravila korak koji je bio konačan za njihovu ljubav.
Nakon toga je otišla, napustila je sve, sve ostavila iza sebe, otišla i nije se nikako vraćala. Mislila je da će se sve samo od sebe riješiti. Mislila je da će zaboraviti i da se neće osjećati krivom. Ali je. I to ju je grizlo. Svaki dan sve više, ali nije nikako skupila hrabrosti da se ispriča, bila je preponosna za to. Sve do danas.
Spremajući sobu, našla je kutiju, staru kutiju u koju je još davno spremila sve stvari koje je podsjećaju na prošlost... našla je mnogo slika, starih prijatelja, onih koji su je uvijek voljeli, pazili na nju i bili uz nju, one koje je napustila bez pozdrava ne javljajući im se više. Bilo joj je teško, ali željela je krenuti dalje, nastaviti svoj život bez ikog da je ograničava. Da. Nekoć je i to mislila, da je oni ograničavaju, oni koji su joj bili jedina sloboda. Sjetila se dana kada bi sjedila na rivi okružena smješkom prijatelja, setila se toplog splitskog ljeta koje je sada zamjenio hladni zagrebački vjetar. Sjetila se kako su skupa šetali preko rive, zajedno sjedili na peristilu ili bacali kamenčiće u more na trsteniku.
Nedostajao joj je njen grad, njeni prijatelji i najviše on, njena najveća ljubav. Znala je da je došlo vrijeme da prizna svoje greške da se ispriča.
Jer iako je prošlo mnogo vremena, iako su imali svoju priliku, za ljubav nikad nije kasno...
Uzela je papir i olovku i počela je pisati...
oprosti,
da, oprosti... ne znam kako da drukčije počnem, jer ova riječ koju mi je uvijek bilo tako teško izgovoriti je i bit ovog pisma.
Vrijeme je da ti se ispričam, da se ispričam zato što nisam bila ono što si ti očekivao, što nisam bila dovoljno dobra za tebe, što te nisam zaslužila.
Oprosti, ako sam te svojim postupcima i riječima povrijedila, a znam da jesam, znam da nisam pravedno postupila i vjeruj mi kajem se zbog toga.
Oprosti što nisam ispunila tvoja očekivanja, oprosti ako nisam bila osoba kakvu si ti tad trebao, ona koja bi bila bezuvjetno uz tebe, ona koja te ne bi osuđivala i bezuvjetno bila uz tebe.
Oprosti što sam otišla, što sam mislila da ću naučiti živjeti bez tebe, što sam mislia da ću te zaboraviti ako budeš daleko od mene. Nisam znala da ćeš uvijek biti dio mene koji nosim sa sobom ma gdje krenula. Znaš ima jedan stih iz pjesme koji kaže "it's easier to leave than to be left behind", e pa mislila sam da će mi biti lakše ako odem, ali nije, bez tebe ništa nije lako.
Oprosti što nikad nisam pokazivala svoje osjećaje, što sam bila hladna prema tebi i oprosti mi što ti nikad nisam rekla koliko te volim, koliko mi značiš i koliko sam sretna što imam nekog poput tebe u životu.
Žao mi je, nemaš pojma koliko mi je žao što nismo ostali skupa, što nismo ostali prijatelji, žao mi je što ne mogu više nikad vidjeti tvoj osmjeh, što se ne mogu smijati tvojim šalama i što ne mogu biti kraj tebe. Žao mi je zbog svega, ali ima jedna stvar zbog koje mi nije žao, zbog koje nikad neću žaliti...nije mi žao što sam te voljela, jer jesam. Više od ičeg i ikog, voljela sam te. Iako ti to nikad nisam rekla, uvijek sam te voljela. Ne znam što da pišem, jer riječi su prevrtljive, osjećaji su oni koji važe. Jedina stvar koju ti mogu reći u ovom trenutku je... volim te...i oprosti... znam da je prošlo mnogo vremena i da si vjerojatno već zaboravio na mene, ali ja svaki dan mislim na tebe i odlučila sam ti napisati pismo iz pomalo sebičnih razloga. Ne mogu si oprostiti svoje postupke, kako sam postupala prema tebi i kako sam otišla, ovim pismom na neki način smirujem svoju dušu, bacam oni kamen koji mi već dugo leži na srcu i ujedno tebi priznajem stvari koje nisam imala snage ni sebi priznati.
Oprosti na svemu, stvarno mi je žao. Volim te.
Zauvijek tvoja
..........
P.S. hvala ti,
hvala što se se bar na kratko pravio da me voliš,
da ti je stalo do mene i da ti nešto značim...
Post je objavljen 26.11.2006. u 20:44 sati.