Pojam svetogrđa-lat. riječ sacrilegium, koju na hrvatski obično prevodimo kao svetogrđe, izvedenica je od sacrum legere, u smislu sacrum arripere, što bi doslovce značilo nasilno "prisvajanje svetoga", "pograbiti" ili "dočepati se" svetoga na neprijateljski način, tj. nagrditi nešto što je sveto. Mnogi veliki jezici nemaju vlastiti pojam za ovu stvarnost već redovito preuzimaju spomenutu latinsku riječ i koriste je kao vlastitu izvedenicu koja ima korijen u sacrilegium (npr. engl. sacrilege, tal. sacrilegio, franc. sacrilčge). S druge strane, hrvatski prijevod toga latinskoga pojma kao "svetogrđe" vrlo je uspješan i pogođen jer značenje sakrilegnoga čina izražava bolje negoli latinski pojam. Isti je slučaj i s njemačkom riječi Heiligtumsschändung (obeščašćenje ili oskvrnuće svetoga) koja dobro opisuje ovu tešku pojavu. No Nijemci, poznati kao oni koji na svoj jezik prevode strane pojmove kad god je to moguće, imaju i riječ Gottesraub, koja bi bila gotovo doslovni prijevod pojma sacrilegium.
"Peccata contra religionem" su grijesi protiv bogoštovlja
Anarhija -od grčkog ±˝±ÁÇŻ± (anarchia), što znači 'bez vladara' (prefiks an- znači 'bez', korijen arch- se prevodi kao 'vlada ili vlast').
Anarhija je oblik društva u kojem bi se nastojalo poništiti svaki oblik nametnutog autoriteta; anarhisti vjeruju u čovjekovu prirodnu sposobnost autokontrole u društvu. Postojanje društvenih pravila i ugovora nije a priori isključeno u anarhiji, bitno je samo da je ta pravila i te ugovore slobodno odredila i prihvatila zajednica koje se ona i tiču i da nisu nametnuta odozgo, kao što se događa tamo gdje jedni ljudi imaju veću moć od drugih.
Anarhokapitalizam je filozofija utemeljena na ideji individualnog suvereniteta i protivljenju iniciranju prisile i prijevare. Anarhokapitalizam odbacuje državu kao proizvoljnog monopolista i agresora protiv individualnog suvereniteta te zastupa anti-državni laissez-faire kapitalizam. Anarhokapitalisti vjeruju da bi sva dobra i usluge trebale biti osigurane putem slobodnog tržišta te bi zamijenili državni monopol sile s privatnim organizacijama koje bi koristile fizičku silu samo protiv agresora u obrani slobode i posjeda.
Filozofija anarhokapitalizma prihvaća bezdržavni kapitalizam kao jedan od svojih osnovnih principa.
antisemitizam prvi je put upotrijebio Wilhelm Marr, 1870-tih da bi napravio razliku između starog antijudaizma i moderne, političke, etničke, ili rasne opozicije prema Židovima. Pojam je ubrzo usao u uporabu i u druge jezike te postao sinonim, ne samo za neprijateljstvo prema Židovima u modernom razdoblju, već se počeo retroaktivno primjenjivati i za svaku vrstu animoziteta prema Židovima u povijesti.Židovi (pretvaranjem semitizma u definiciju rase, što se, u ovom kontekstu, nisu rasa: ono što Židove ujedinjuje su tradicija, povijest, kultura, možda sudbina, ali ne i genetika. Inače, iako je i arapski jezik dio semitske jezične obitelji, kad antisemit govori protiv Semita, on misli - Židov. Antisemitzam je antižidovska ideologija Tako je antisemitizam generički pojam, koji definira negativan odnos prema određenoj skupini ljudi; ili, parafrazirajući filozofa Zvi Diesendrucka: teško ćemo pronaći još jedan pojam, koji je skovan samo kao negativan prema ijednom drugom narodu.
Postoje 3 glavna oblika antisemitizma (ovdje je prihvaćena definicija antisemitizma, koja pokriva i religijski antijudaizam i rasni antisemitizam):
- klasični (poganski);
- kršćanski;
- moderni.
Bojni otrovi su toksične ili otrovne tvari koje se primjenjuju u ratu. Iako je njihova uporaba u ratne svrhe zabranjena Haškom konvencijom iz 1899. godine, Nijemci su 22. travnja 1915., na fronti u Belgiji uporabili klor, koji je kao oblak, nošen vjetrom, otrovao oko 15 000 francuskih vojnika, od kojih je 5 000 umrlo. U prvom svjetskom ratu obje su strane uporabile oko 122 000 tona otrova, što je izazvalo gubitak oko
1 100 000 vojnika, odnosno oko 5% ukupnog broja poginulih. Veliki gubitak ljudskih života moguće je objasniti pomanjkanjem zaštitnih sredstava i iznenađenjem što ga je svaki put izazvala primjena novih vrsta bojnih otrova. Obje su strane u toku rata uporabile tridesetak različitih bojnih otrova.
Prema općoj vrsti djelovanja bojne otrove možemo podijeliti na:
a) smrtonosne (sarin, soman, tabun, V-otrovi, cijanovodik, klorcijan, fozgen, iperit, luizit, ...)
b) nesmrtonosne odnosno onesposobljavajuće (adamsit, kloracetofenon, CS, CR, LSD-25, BZ, ...).
Prema karakterističnim znakovima trovanja (načinu djelovanja) bojne otrove dijelimo na:
1) nadražljivce (adamsit, kloracetofenon, CS, CR, ...),
2) zagušljivce (fozgen, klorpikrin, ...),
3) plikavce (iperit, luizit, ...),
4) krvne otrove (klorcijan, cijanovodik, ...),
5) nervne otrove (tabun, sarin, soman, V-otrovi, ...) i
6) psihokemijske otrove (različite droge, LSD-25, BZ).
Prema postojanosti u uvjetima njihove primjene možemo ih podijeliti na:
A) dugotrajne bojne otrove (iperit) koji se na terenu mogu zadržati od nekoliko dana do nekoliko tjedana,
B) kratkotrajne bojne otrove (klorcijan, cijanovodik, kloracetofenon, adamsit, fosgen, klorpikrin) koji se mogu na terenu zadržati od trideset minuta pa i do nekoliko sati, ovisno o meteorološkim uvjetima,
C) polupostojane bojne otrove (V-otrovi, soman i različiti psihokemijski otrovi) koji se mogu zadržati nekoliko sati na terenu, pa do nekoliko dana.
U organizam bojni otrovi mogu ući putem dišnih organa, kože, sluznice ili probavnog sustava. Oni koji u organizam ulaze putem dišnih organa, iz pluća dolaze u krv, a krvotokom dalje u sve ostale organe koji se tako dovode u patološko stanje.
Prilikom istraživanja organskih fosfata, koji su mogli poslužiti kao insekticidi, otkriveni su nervni bojni otrovi koji su po sastavu organofosforni spojevi vrlo velike toksičnosti. Neki od njih su tabun, sarin i soman, te tzv. V-otrovi. Ovi posljednji su najotrovniji; 2 mg ovog otrova dovoljna su da usmrte čovjeka. Nervni bojni otrovi, odnosno organofosforni spojevi djeluju tako da se vežu na kolinesterazu te time onemogućavaju hidrolizu acetilkolina u octenu kiselinu i kolin. Naime, acetilkolin je jedan od kemijskih spojeva koji sudjeluje u prijenosu impulsa između živčanih stanica. Posljedica djelovanja organofosfornih spojeva je nagomilavanje acetilkolina u organizmu, što stvara teške poremećaje u funkciji živčanog sustava, a time i svih ostalih organa.
Za početak Srednjeg vijeka uzima se propast Zapadnog Rimskog Carstva, koja se dogodila u 5. stoljeću, i osnivanje prvih barbarskih država germanskih naroda.
Srednji vijek traje do Kolumbova otkrića Amerike 1492. godine, koje se smatra početkom Novog vijeka.
Glavni gospodarski sustav srednjeg vijeka je feudalizam. Pogled srednjovjekovnog čovjeka na svijet gotovo je posve oblikovalo katoličanstvo, dok su viši staleži imali i viteštvo kao skup etičkih pravila.
Srednji vijek, pogotovo rani srednji vijek (otprilike do jačanja Svetog Rimskog Carstva i svjetovne moći crkve), još se naziva i mračnim dobom zbog kontrasta u odnosu na visoko razvijene civilizacije starog Rima prije njega i renesanse poslije njega. Ipak, posljednjih su desetljeća znanstvenici i humanisti kao Johann Huizinga i Jacques Le Goff te prije njih Ernst Robert Curtius (svi su prevedeni na hrvatski) "otkrili" civilizaciju srednjeg vijeka, koja je posve različita od spomenutih, ali jednako složena i vrijedna.
Srednji vijek je obilježila prevlast katoličke Crkve, te se ona u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka pokušava suprotstaviti sve moćnijem građanstvu te zadržati prevlast nad svjetovnim vladarima. Kako je s razvojem društva došlo do razvoja cjelokupne društvene svijesti te su mislioci uvidjeli preveliko bogatstvo crkve, amoralnost, simoniju (prodavanje crkvenih časti), indulgenciju (prodavanje oprosta grijeha i drugo. Usporedno s tim došlo je do sukoba s Crkvom te osnivanja mnogih smjerova koji su općenito nazvani katari koji su tražili čišćenje pred Bogom, također su nazivani i puritanci, valdenzi, Ketzeri, humilijati. Zbog suprotstavljanja Crkvi ona je protiv njih povela čak i križarske vojne te osuđivala herezu osnivanjem inkvizicija. Tako nastaju biskupska, papinska (Rimska) te španjolska inkvizicija.
Društvo i način života
Većina stanovništa toga doba živjela je na selu gdje se svakodnevni život određivao prema ritmu godišnjih doba i obrade zemlje. Sela su često bila vrlo neprivlačna naselja s grubim priprostim kućicama, namještenim s vrlo malo pokućstva i vrlo prljavih zidova izvana. Najjednostavnije kuće bile su sagrađene od zbijenog blata i ilovače i imale slamnati krov. Oko kuća često su se nalazile okućnice sa vrtovima i voćnjacima.
Plemićke kuće i dvorci mogli su već biti sagrađeni od kamena, a isto tako i sjenik. Znak raskoši je bio kada je plemić postavio kvalitetniji krov, ukrasne crijepove, gole podove dao pokriti slamom ili rogozom i popločio dvorište. U dvorcu je središnje mjesto življenja tijekom većeg dijela godine zauzimala središnja dvorana, mjesto za druženje ali i spavanje, kao i za objedovanje i slavlja. Prozori su bili mali i visoki, a staklo na prozorima počelo se prije koristiti u crkvama nego u kućama. Pokućstva je bilo malo, a činili su ga krevet s drvenim okvirima, klupe i škrinje.
Većina stanovništva živjela je vrlo jednostavno, svakodnevno jedući (u najboljem slučaju) dvadesetak dekagrama grubog kruha spravljenog od neprosijanog brašna ječma (ili pšenice s raži ili grahom), uz malo mesa, sira, mlijeka i maslaca, povrća i određene količine slabog piva. Nije bilo vilica niti zemljanih tanjura.
Plemstvo se, za razliku od većine stanovništva, bolje hranilo. Iz zapisa žene Simona de Montforta, grofa od Leicestera i sestre kralja Henrika III. o vođenju svojih posjeda i domaćinstva mogu se vidjeti točni podaci o posluzi koja je kod nje radila, kao i o hijerahiji iste, a također i podaci o zalihama hrane i njezinim cijenama što pomaže rekonstrukciji načina života u jednom plemićkom domaćinstvu u Engleskoj u 13. stoljeću. Naime, riža je bila toliko dragocjena da su je držali pod ključem. Mirodije su bile skupe ali su smatrane neophodnima (Križarski ratovi pridonijeli su njihovom širenju kao i širenju voća). Cijena šećera se često mijenjala i njegova godišnja potrošnja bila je jedva nešto veća od potrošnje papra. Mnoga jela iz onog doba bila su ne samo jako začinjena, posebice octom i raznim mirodijama, nego i vrlo obojena žutim šafranom ili onim možda manje privlačnim crvenim. Vino se uvozilo u velikim količinama iz Francuske. Proizvodilo se i vlastito pivo, doduše još bez uporabe hmelja u njegovu spravljanju.
U srednjovjekovnom društvu obredi Crkve prožimali su sve važne događaje u svakodnevnom životu pojedinca i obitelji. Rođenje, brak i smrt imali su svaki svoje obrede. Kalendar se satojao od izmjene postova i blagdana. Sve poruke koje je čovjek sa sela ili iz grada, bio priprost ili relativno učen, primao o povijesti, ljepoti, moralu ili vječnosti dolazile su od Crkve, a župnik je bio posrednik između seljaka, svojeg stada, i Gospodina. Granice između vjerskih i laičkih stvari bile su nejasne.
Crkva je govorila kroz liturgiju i svete slike: vitraje, mozaike, freske, kipove i rezbarene krstionice. Ona je djelovala posvuda, u svim sferama života i rada. Vjerski obredi i propovjedi bili su usmjereni, kao i sami redovnici, prema budućem životu poslije smrti gdje će pravednici uživati mir. Ispovijed i pokora bile su neizbježne sastavnice vjerskog obreda.
Stado je imalo svoje pastire, ali i sami pastiri mogli su odlutati. Samo u Engleskoj je u 13. stoljeću bilo oko 40.000 zaređenih svećenika koji su bili iz svih društvenih slojeva pa i onih najsiromašnijih. Roger Bacon je, motreći društvene prilike onog vremena rekao da svećenici u crkvi "ponavljaju tuđe riječi ne znajući što uopće znače, kao papige i svrake", dok su se isti izvan Crkve opijali, bavili krivolovom i imali djecu. John Peckham, franjevački nadbiskup Canterburyja i suvremenik Rogera Bacona krenuo je jednom prilikom u obilazak biskupije s namjerom da otkrije što se stvarno događa u njegovim župama te je ustanovio da čak mora jasno zapovijediti svećenicima da "njihova djeca ne smiju nasljeđivati prava svojih očeva".
Pariška komuna, od 18. ožujka do 28. svibnja 1871., je prvo svjetski poznato ostvarenje socijalističkog uređenja.
Iako je formalno ona bila obična "Općina Pariz", ipak je zbog svojih kontroverznih proglasa i dekreta postala jedan od najbitnijh povijesnih događaja za sve radikalne i revolucionarne socijalističke pokrete. Sve najprisutnije revolucionarne struje u Pariškoj komuni - anarhizam, marksizam, blankizam i komunalizam su bile socijalističkog porijekla i iako su one inače u međusobnom konfliktu (zbog kojeg se tad već bila raspala Prva internacionala), u Parizu su svi međusobno surađivali i nije bilo bitnih internih sukoba. Zbog toga i danas razni anarhisti i marksisti slave Parišku komunu kao jedan od najvećih i najbitnijih događaja u njihovoj povijesti.
Povijesni kontekst
Komunu je omogućio građanski ustanak svih revolucionarnih tendencija u Parizu poslije Francusko-pruskog rata koji je završio francuskim porazom. Rat s Pruskom, kojeg je započeo Napoleon III (Louis Bonaparte) u srpnju 1870., je bio katastrofalan za Francuze pa je u rujnu sam Pariz bio pod opsadom. Razlika između bogatih i siromašnih u glavnom gradu je porasla zadnjih godina pa su tadašnja nestašica hrane i neprestano prusko bombardiranje bili samo dodatni razlog općeg nezadovoljstva. Radnička klasa se sve više otvarala radikalnim idejama. Postojao je konkretan zahtjev da bi Pariz morao imati svoju samoupravu u vidu nekog izabranog vijeća (gradsko vijeće se na francuskom također zove commune, nešto što je već postojalo u većini francuskih gradova, ali je bilo negirano Parizu jer se vlada bojala stanovništva glavnoga grada kojim se nije moglo vladati. Tom zahtjevu je bila pridružena i jedna manje formulirana želja za jednim pravednijim, ako i ne baš obavezno socijalističkim vođenjem ekonomije koja je bila sažeta u pučkom kriku: "La Sociale!"
U siječnju 1871., kad je opsada trajala već četiri mjeseci, Louis-Adolphe Thiers, koji je uskoro postao izvršni šef, a kasnije predsjednik Treće republike, je zatražio primirje. Jedan od pruskih uvijeta za mir je bila i okupacija Pariza. Usprkos dugotrajnoj i teškoj opsadi, mnogi su Parižani bili snažno uvrijeđeni i posebno bijesni zbog čina koji će Prusima dozvoliti kratku ceremonijalnu okupaciju njihovoga grada.
Žene i djeca pomažu nosti gardijske topove na Montmartre: crtež it tog vremena
U tom su trenutku deseci tisuća Parižana bili članovi jedne građanske milicije poznate kao "Nacionalna garda" što se bila mnogo proširila da bi pomogla u obrani grada. Bataljoni iz najsiromašnijih kvartova su izabrali svoje časnike i posjedovali su mnoge od topova što bili postavljeni u Parizu i plaćeni javnim supskripcijama. Grad i njegova Nacionalna garda su se odupirali pruskim trupama šest mjeseci. Stanovništvo Pariza je bilo prezirno prema okupaciji - zato su ograničili prusko prisustvo na jedno malo područje grada i nadzirali su te granice.
Počeo se formirati "Centralni komitet" Garde, a Louis-Adolphe Thiers, predsjednik nove, treće francuske republike, je postao svijestan da bi u toj trenutno nestabilnoj situaciji taj organ mogao postati alternativni centar političke moći. Uz to, bojao se i toga da bi se radnici mogli naoružati oružjem Nacionalne garde i izazvati Pruse.
Tu su se sad događali razni zbrkani događaji i povijesne knjige o tom kratkom razdoblju do osnivanja Komune nisu baš jasne, ali ono što je jasno je to da je Nacionalna garda, prije nego što su Prusi ušli u Pariz, uz pomoć običnih građana sklonila sve topove (koje su smatrali svojim vlasništvom) daleko od Prusa i čuvala ih je na sigurnom. Jedno od glavnih "topovskih parkirališta" je bilo na vrhu Montmartrea.
Uspon i priroda komune
Prusi su na kratko ušli u Pariz i izašli bez incidenata. Ali, grad je i dalje bio opkoljen dok se povlačilo pitanje ratnih odšteta.
Streljanje generala Lecomtea i Thomasa (fotografska rekonstrukcija)
Dok je Centralni komitet Nacionalne garde zauzimao sve radikalnije stajalište i osvajao sve više autoriteta, vlada nije mogla dozvoliti da isti ima na neodređeno vrijeme na raspolaganju četiristo topova. Zbog toga je Thiers, kao prvi korak, 18. ožujka naredio redovnim trupama da uzmu topove pohranjene na Buttes Montmartreu. No, umjesto da izvrše naredbu vojnici su prijateljevali s Nacionalnom gardom i stanovnicima. Kad im je njihov general Claude Martin Lecomte dao naredbu da pucaju na nenaouržanu gomilu oni su ga srušili s konja. Nakon čega su ga streljali, zajedno s generalom Thomasom - omraženim bivšim komandantom Garde kojeg je ulovila gomila u vanjskim bulevarima.
Još se vojnih jedinica pridružilo pobuni koja se toliko brzo širila da je predsjednik Thiers naredio brzu evakuaciju Pariza od strane svih još poslušnih oružanih snaga, policije i upravitelja i specijalista svih vrsta. I on sam je pobjegao, njima na čelu, prema Versaillesu. Centralni komitet Nacionalne garde je sad ostao jedina efektivna vlada u Parizu; zato je odmah abdicirirao svoj autoritet i pripremio izbore za komunalni Savjet, koji su se održali 26. ožujka.
Komunalni savjet od 92 člana je bio sastavljen od kvalificiranih radnika, raznih stručnjaka (kao što su lječnici i novinari) i velikog broja političkih aktivista raznih struja - od republikanskih reformista, preko raznih vrsta socijalista pa skroz do jakobinaca koji su se nostalgično prisjećali revolucije iz 1789. Karizmatični socijalist Louis Auguste Blanqui je bio izabran za predsjednika Savjeta, ali to se dogodilo u njegovoj odsutnosti, on je, naime bio uhićen 17. ožujka i bio je zatvoren u tajnom zatvoru za vrijeme cijelog razdoblja postojanja Komune. Pariška komuna je proglašena 28. ožujka, iako su mnogi kvartovi i susjedstva zadržali organizacije utemeljene još za vrijeme opsade.
Vampir je legendarna zvijer-mitološka osoba ili životinja koja predaji živi o čovječijoj ili životinjskoj krvi, i koja također posjeduje mnoge čarobne i nadnaravne moći. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o krvopijnim stvorenjima ili vampirima. U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja od kojih je jedna od njih i krv, te se termin vamprizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za naprimjer:pijavice, komarce. U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se za pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampristvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se koristi kao termin za demoniziranje naroda, pojedinca ili organizacija jer vampiri su demoni i oličenje zla te su jednaki sotoni, koji je slika i prilika zla.
Vampiri su oživljeni leševi koji se hrane ljudskom i/ili životinjskom krvlju (hematofagi), a često posjeduju natprirodne moći, osnažene tjelesne funkcije i/ili mogućnost fizičke transformacije. Vampirizam je praksa ispijanja čovjekove/životinjske krvi, a u narodnoj predaji i popularnoj kulturi je ona najčešće povezana uz stjecanje natprirodnih moći. Te moći i karakterne osobine izrazito variraju u različitim tradicijama, a njihove prerade poznatije su iz književnosti i popularne kulture. Povijesna praksa vampirizma može se smatrati specifičnim i manje uobičajenim oblikom kanibalizma. Konzumiranje tuđe krvi (i/ili mesa) je bilo korišteno kao taktika psihološkog rata koji je trebao zastrašiti neprijatelja, kao što se koristilo kao refleksija različitih spiritualnih vjerovanja. U zoologiji, termin vampirizam je korišten za pijavice, komarce, vampirske šišmiše i druge organizme koji se hrane tjelesnim tekućinama drugih bića. Ovaj termin se također odnosi na mitske životinje sličnih karakteristika, poput meksičkih chupacabras.
Vampiri u književnosti i popularnoj kulturi: The Giaour (1813) Lord Byron; Christabel (1816) Samuel Taylor Coleridge; The Vampyre (1819) John William Polidori; Dracula (1897) Bram Stoker; Salem's Lot (1975) Stephen King; Interview with the Vampire (1976) Anne Rice; Nosferatu (1922, gl. Max Schreck, remake 1979 s Klausom Kinskim); Dracula (1931, gl. Bela Lugosi); Camilla (1963); Daughters of Darkness (1971); Vampyros lesbos (1971, kultni trash horor, imdb info), Love At First Bite (1979, gl. George Hamilton); Dracula Sucks (1978, x-rated); Dracula (1979); Once Bitten (1985); Bram Stoker's Dracula (1992, gl. Gary Oldman); Buffy the Vampire Slayer (1992, TV show); Vampire in Brooklyn (1995); Vampires (1997, red. John Carpenter); Hot Vampire Nights (1999, x-rated); Shadow of the Vampire (2002)…
Post je objavljen 26.11.2006. u 20:45 sati.