Marketing
Put u nepoznato
Zora je. Tek se pocelo daniti. Naglo otvaram oci i sjedam na krevet. Osjecam se slobodno. Ustajem i odlazim, bosa u bijeloj spavacici. Putujem. Al’ kamo? U nepoznato. U potpuno nepoznato. Podizem pogled prema nebu. Puno je sivih oblaka koji samo cekaju da zaplacu. Tmurno je,ali posebno. Secem stazicom ispod jedne krosnje. Krosnje s koje se sljeva lisce u zutim, narancastim i smeckastim tonovoma, padaju na put. Vjetar ih nosi, baca. Njezno hodam po njima, zastajuci kako bi ih mogla sto dulje promatrarati. Tako su lijepi, tako krhki. Mogla bi ih jos danima promatrati, ali moram dalje.
Hodam. Ponmo gledam sve oko sebe. Koji divan pejzaz! Sve mi je tako nepoznato, misticno, a tako privlacno. Okrecem se. Tko je to? Neznanac. Prati me. Mozda to samo umisljam. Hodam dalje. Jos je tu, jos me prati. Pocinjem ubrzano disati, srce mi jako kuca, bojim se. Sto sad? Problizava mi se. Trcim. Bjezim kroz livadu. Bjezim, noge me me vec bole. Ne mogu vise. Au! Ne! Spotakla sam se. Gotova sam! Zabrinuto i preplaseno skrecem pogled iza sebe. Sto? Nestao je! Ali,gdje je? Sto je uopce htio od mene?
Umor me svladao. Pala sam na koljena i ostala sjediti nasred puste livade. Gledam ju! Tu malu, naizgled nebitnu tratincicu. Izgleda tako usamljeno, izgubljeno, odvojeno od sviju. Kapljica joj je kliznula niz laticu. Pogledam u nebo. Oblaci su zaplakali. Njihove suze sljevaju mi se po kosi, licu, tijelu. Gotovo sam sva mokra. Mogla bi se skloniti pod ono drvo, ali ne mogu. Sjedim ko ukopana, potpuno mokra nasred livade. U mojem oku rodila se suza i polagano mi kliznula niz obraz ostavljajuci crni trag maskare na bijeloj, mokroj spavacici. Zasto placem? Sta mi se dogadja? Melodija. Ta depresivna, tuzna melodija. Odakle uopce dolazi? Ne mogu raspoznati, al me tjera na suze. Sljevaju se niz moje obraze i stapaju s kisom. I dalje nepomicno sjedim iako ne zelim sjediti i gledam u daljinu.
Sto to uopce vidim? Dvorac! Obrasli, stari dvorac. Jedva je i promjetan od silnog brsljana koji se nagomilao na njegovim zidinama. Ne izgleda veliko, ali tajnovito. Na mojem licu se pojavio smjesak. Mali, beznacajni smjesak. Melodija je stala, a i kisa se polagano povlaci. Ustajem i krecem. Blato mi se uvlaci pod noge, ali nije me briga, idem dalje. Tako sam mu blizu. Rukom prolazim po glomaznim ulaznim vratima i gledam kako bi mogla uci. Vidim jos jedna vrata. Vrata koja vode na vrh tornja. Odskrinuta su. Ulazim i penjem se tim strmim stubama. Prostiru se u nedogled. Ponestaje mi energije, ali moram nastaviti. Znam da moram. Moram se popesti na vrh tornja. Klonula sam. Puzeci se nastavljam penjati. Tracak svjetlosti zastane mi u oku. Svjetlost! Blizim se vrhu. Skupim snage i dizem se na noge. Dosla sam do cilja. Na vrhu sam tornja. Gledam. Kako sam visoko dospjela. Ponosna sam. Jos se malo priblizim ogradi tornja i prelazim rukom po njoj. Penjem se na ogradu. Vise nema povratka. Osjecam se slobodnom. Odletjet cu. Bacam se. Lebdim! Vise mi nije bitno da li cu pasti na tlo ili se vinuti visoko medju oblake. Sunce mi se smijesi. Uzvracam mu osmijeh. Padam, padam sve dublje. Tu mi je kraj. Letjela sam i pala, lupila u tlo. Zatvaram oci i tonem u san. Duboki, duboki san..
Objasnjenje: ovom pricicom sam htjela opisati zivot. Od rodjenja, do smrti. Prolazimo kroz puno faza od srece, ispunjenosti, veselja, zivahnosti, zaigranosti do suza, tuge, straha, bjesa, zarobljenosti... To su samo neki od osjecaja kroz koje prolazimo ili cemo proci. Trenutno nisam bas u najbajnijem stanju, al sam svjesna da mi se puno toga lijepoga dogodilo i da moram patiti. Boli me i ostavlja trag na meni, ali znam da ce mi kasnije biti lakes zbog toga. Biti cu jaca.
Post je objavljen 26.11.2006. u 17:54 sati.