Subota je...nemam snage otići van jer znam da ću ga vidjeti..rađe ću bit doma i plakat...
jadno se osjećam..baš me obuzima osjećaj tuge...i boli..opet...
stvarno neznam šta da radim..
znam da bi trebala ić van da se malo razveselim..ali ja to više ne mogu...izađem van i uvijek se sjetim njega..al baš uvijek, ili još vidim ga...zadnji put kad me vidio s frendovima, htjela sam se ubit..imala sam osjećaj da me želi ubit pogledom..pogledao me tako okrutno...a kad je izlazio pogledao me još gore...htjela sam se ubit...nisam više mogla tamo bit...samo sam gledala vrata i čekala kad će opet uć..da je onda ušao, sigurno bi došla do njega i tako ga zagrlila..al on se nije vratio...ostala sam sama...ko i uvijek..
ponekad se osjećam ko da me nitko ne voli, ko da sam sama na svijetu...
najbolje bi bilo da ga nikad nisam upoznala...stvarno to mislim..pa bar bi mi sad bilo lakše..i ne bi toliko plakala....
Priznajem, da mi se svidjelo što si u društvu glavni…
Pala sam, a nisi stigao ni da kažeš-padni..
Bila sam klinka koja sanja..svejedno nema opravdanja..
Unaprijed osuđena sam na godine tužne,
Ko da sam pretplaćena na riječi ružne..
Unaprijed prežaljena od Boga i ljudi…
Priznajem tako sam blistala od sreće što sam tvoja bila..
pala sam i ostala još jedno srce bez broja..
bila sam klinka koja sanja, svejedno nema opravdanja…
NIKOLA VOLIM TE...
Post je objavljen 25.11.2006. u 16:50 sati.