Na jezeru Muhazi salezijanci imaju jedan posjed još od 68., ali se u zadnje vrijeme don Danko ulovio ozbiljnijeg posla oko uređivanja tog predivnog prostora za odmor duše i tijela. Samo 30-tak kilometara od Kigalija a potrebno je više od sat vremena vožnje jer kad se skinemo sa ceste ima dijelova off road vožnje gdje se stvarno pitaš hoćeš li proći.
I tako je trebalo prevesti Polija, učitelja elektrike u našoj srednjoj školi i tri učenika koji tako zarađuju novac preko praznika da završe neki posao za što im je trebalo tri dana. Ja sam se naravno uvalio da ostanem s njima na jezeru da se ne vraćam u Kigali, što mi je don Danko dopustio. Rekao mi je da mogu si naručiti kod kuhara nešto drugo za pojesti ako nisam navikao na njihovu hranu, ali ja sam jeo s njima. Prvi dan za ručak: riža, kupus i grah. Večera: riža, kupus i grah. I malo krompira. Doručak: jaja, i igikomba, kaša koja se radi od soje, kukuruza i brašna, što oni uvijek jedu ujutro. Sa šećerom je super, lagana i zasitna a jeftina za pripremiti i svi je jedu/piju. Rekao sam im da je to dobro za vegetarijance a oni pitaju tko je taj. Kažem im da su to ljudi koji ne jedu meso, a oni pitaju zašto. Ne znam ni ja pravo, kažem zato što misle da meso nije zdravo ili zbog suosjećanja sa životinjama, oni sliježu ramenima. Kad su i oni vegetarijanci samo prisilno u većini slučajeva. I da ne zaboravim i za doručak su se ovi mlađi momci počastili rižom, kupusom i grahom. Di to sve (ne)stane nemam pojma jer su mršavi ko komarci. Ručak smo zamezili rižu, kupus i grah uz pommes frittes što smo krompira donijeli iz Gatenge. Ali večeras je rođendan i fešta.
Nažalost vrijeme je bilo oblačno uz sitnu kišicu, ali ja sam se svaki dan kupao, ujutro i popodne. Jedino mi je bilo zbog kiše malo bed da ne bi put bio pun lokava za nazad i sklizak jer treba preći sto brda do Kigalija, gore – dole, gore – dole, iako imamo dobar kamionet i pogon na sva četiri (koji ni ne znam da li je aktivan jer se to nešto prebacuje kraj mjenjača a nisam baš doma s tim).
Za ovo područje kažu da je mjesto rođenja Ruande, da je nastala prvo na jednom brežuljku ovdje i da se otuda širila do svojih granica. Eto ima i povijesno značenje.
Eto u četvrtak navečer na rođendan dogovoreno je da će i oni požuriti sa poslom da se nađemo u 18h da prije večere pogledamo promo CD o Hrvatskoj što mi ga je fra Miro pustio. Naravno da su se oni u 18h tek počeli kupati u jezeru, ali tko se ne navikne na ovu vrstu preciznosti ovdje neće preživjeti. Kad su se svi smislili, donio sam nešto i sira i kruha koji se ne jede baš često i nekoliko pivi, namjestio laptop i krećemo. Gledali smo slike i videa i sve im je dosta zanimljivo jer je toliko različito od Ruande. Pogotovo more, barke, brodovi... Postavljaju svakakva pitanja, npr. može li crnac preživjeti na našoj klimi a ja mislim da je pitanje može li crnac preživjeti sa našim ljudima. Prije večere smo se pomolili i ja sam zahvalio i za život i ovijeh 25 leta i za hranu.
Još iza popodnevnog kupanja sam se pomolio i tako zahvalio Bogu za sve dosad, ali baš sve. Od ljudi koje poznajem malo je onih koje nisam povrijedio, uvrijedio ili bar se iznimno glupo ponašao prema njima. Također mislim da je malo onih prema kojima nisam bio dobar, kojima nisam na ovaj ili onaj način pomogao ili bar bio povremeno ljubazan prema njima. Hoću li sada ići okolo moliti za oproste, hoću li tražiti plaću za sve što sam učinio? Sigurno ne. Mrtvih na svu sreću nema, i dobre i loše stvari dajem Bogu za žrtvu, i zahvaljujem baš za sve, a najviše za to što sam sad i gdje sam sada. Jer kao što mi je jedan prijatelj rekao da nisam bio tamo gdje sam bio ne bih sada bio tu gdje sam sada. To su te neke moje da sad ne duljim nije ni red, još sam se puno tome nasmijao, neke stvari su mi se i gadile ali to nek bude mala tajna moja i Njegova. Al bilo je stvarno svega... :) He he...
I večera počinje: riža, kupus i grah kao nezaobilazni specijaliteti kuće i svakog dana, a s tim i krompirići. Za danas sam ipak naručio i malo mesa pa su satrali kokoš a imali smo i juhu. Još svira Thompson u pozadini. E moj narode, da je bolje ne bi valjalo, reci brate moj. Milina. Nu rođendana!
Petak zadnji dan ujutro opet kaša i jaja, momci opet mažu rižu, kupus i grah. Ja sam se još jednom okupao, malo tipkao, za ručak se najeo riže, kupusa i graha i iza ručka pošli nazad. Već sam i zaboravio koliko je loš put još smo išli nekim drugim i čudim se kako ta auta uopće traju toliko. Po kiši se pogotovo ne bih usudio ići ni traktorom. I eto odmora eto rođendana. Natrag u Gatengu, gdje me čeka knjižnica i knjige, 4000 sam već upisao u kompjuter, još dva puta toliko i na konju sam. Al nakon ove relaksacije je ipak malo lakše sjediti za stolom. I možda u ovoj sredini i nema svih stvari koje se mogu poželjeti i možda se radi napornije i teže ali brate s druge strane kad se odmara onda je to vrhunski, u netaknutoj prirodi, onako baš... Tko to može platit? :)
Post je objavljen 25.11.2006. u 10:19 sati.