Elem, ona ima dragog. Objekt snova moje atencije ima momka. I naravno. Zašto? Jer je zadovoljna. Ja nisam zadovoljan. To valjda znači da ja nemam dragog, dragu ili kad smo već kod toga, nekoga za ljubit. Nije ništa veliko, to što ja tražim. Zagrliti, poljubiti. I nalete te djevojke, te silne djevojke, koje jednostavno želim grliti i ljubiti. I zašto ne mogu? Jer stvari nisu po mome. Mora bit razlog za to. Nego, evo te priče:
Radim sa njom. Naša komunikacija je sa smješkovima i par malih riječi. DA, želio sam je poljubiti taj tren kad sam je vidio. Razgovaramo izrazima lica objašnjavajući usnama kakav dan imamo. Dopisujemo se i dodirivamo se ušima. Te onda kaže da ima dragog i onda ja neuspješno glumim da nisam tužan. Da nisam zaljubljen. Ili što god. I onda izađe pingvin iz frižidera i prekriži još jednu crtu na zidu, i onda, kao kalendar na kraju kvadratića, gubim list. Čitav čepter mojih snova i onoga što slijedi, lil što bi sljedilo da bi me ona primila za ruku i odvela negdje gdje je mogu zagrlit. I onda se okrećem i idem radit.
Ja sam maza, to je to. Potrošio bi sve dane dirajući ljude.
Post je objavljen 24.11.2006. u 23:08 sati.