Otići ću i u zaborav tvoj pasti ću.
žalit ću,što smo se upoznali,
a za našu ljubav šanse nismo dali.
Boljet će me svaka pomisao na tebe,
jer me volio nisi, a srce moje slomio si.
Gledao si me kao ženu što ljubi
i nisi htio srce svoje da otvoriš
i mislio si svojim poljubcima da mi godiš.
Trudila se jesam i zato, nije mi žao,
željela sam samo da te gledam i tvoje zagrljaje
u zaborav ne dam.
željela bi samo jedno,da se sjetiš žene
kojoj si samo TI BIO SVE,
i zato molim te ne zaboravi me.
To ti nisi htio znat i drugoj srce svoje ćes dat...
Najdraži moj jućer sam te srela nakon toliko vremena
lijep si kao i uvijek,sladak kao med najdraže moje
Toliko mi nedostaješ,još uvijek te volim zapravo još i više.
Tvoja pčelica je jako sretna od jučer
tvoje okice i tvoj pogled vidjela je
Ne mogu prihvatiti činjenicu da te više neću vidjet,
da sve ostaje iza mene..
Sjećas se kad smo se upoznali?
Vrijeme kao da je stalo,tako smo se dugo gledali,nestrpljive minute su izgubile postojanje i zarobile me u savršenstvu vječnosti.
Prvi put u svom životu bila sam sretna,kratko,ali dovoljno za nekog tko
sreću nije nikad osjetio.
Svaki propušten trenutak,onaj koji nisam bila s tobom..bio je najgori.
Hvala ti na svakom trenutku,svaki događaj,svaki tvoj pogled,svaki tvoj dodir bio je predivan.
I nedavno,jedne večeri..rekao mi je da odlazi...srušio mi je snove,sa sobom odnio svu moju sreću.
Bila je to zadnja večer i posljednji pojubac koji mi je usana oduzeo dah,
otišao je...
Ne zelim skrivati suze a one ipak teku..
Ne zelim se bojati,ali ipak me strah
Sve što je ostalo su sad samo lijepa sjećanja
Osjećam samoću..gubim te..
Daleko si,jednostavno daleko od mog srca
Tako jednostavno si zakoračio na prvu stepenicu svog života i otišao.
Da bar mogu vratiti vrijeme i sve bih ponovila bez razmišljanja...
Vrijeme je toliko prazno bez tebe, a soba da ti ne prićam...
Zamišljam da si na mome jastuku i ove noći.
Svaki trenutak, svaki šum je na tvoje korake sličan,
tako prokleto čekam kada ces doći.
Gledam u telefon, kao da će tako zazvoniti brže.
Osluškujem da li netko možda ipak kuca na vratima.
Vani na cesti neki se dvoje za ruke zaljubljeno drže,
a ja te čekam, i čekam...čekam te satima...
Kroz prozirne zavjese i zamagljena stakla
dočekujem još jedno jutro prepuno misli o tebi.
Još jedno jutro da se dalje od toga nisam makla
da tvoje zagrljaje kao da osjećam na sebi.
I čaša iz koje si ti uvijek pio kada si došao
kao da ima okus tvojih usana i njihovu toplinu.
I priželjkujem beskrajno, kada bi samo ovuda prošao,
da barem samo na trenutak osjetim tvoju blizinu.
Znam, ti bi mi sada rekao da i ja falim tebi
i kako jedva čekas da me vidiš i da me zagrliš jako.
Znam, jer toliko tebe ja čuvam u sebi,
a vrijeme prolazi, tako...prokleto polako...
Toliko je pusto sanjati bez tebe i naših isprepletenih ruku,
i nekako smišljam način kako da te večeras stvorim kraj sebe.
Gledam u sat, a misli se sa minutama tuku,
i baš svake sekunde sve sam više željna tebe.
Samo čekam da budeš pored mene, da te gledam kako se smiješ,
da slušam kako dišeš, i da mi pričas dugo kako nevažno je ostalo sve.
Jer, u svakom se kutku ove prazne sobe kriješ,
i sve i da neću, ja osjećam te.
Ali prokleto vrijeme uvijek prođe...a želim sve natrag,
ne želim te izgubiti,ne mogu zaboraviti,zašto nam život uvijek pruža najviše patnje?
S poraženim osmjehom i dalje vodim izgubljenu bitku,borim se sama sa svojim strahovima
Plašim se da se neću moći nositi sa svim tim
Da ću odustati prije vremena,,,
Zaboravit ćes me, a ja ću se ovdje i dalje boriti protiv svojih snova
I sad... postala sam slika jednog razrušenog sna,
obris nečijeg sjećanja,
dio nekog dna...
Post je objavljen 24.11.2006. u 20:54 sati.