Ponekad gradimo veličanstvene mostove
preko suhih riječnih korita.
Lijepa misao. No tek u drugom čitanju sam shvatila da je ona kritika i upozorenje i poziv na prizemljenje.
Nešto kao priča o putovanju vlakom ali u suprotnom smjeru od onog do kojeg želimo doći. I onda čuđenje kako nema na vidiku čežnjom očekivanih obzorja.
Istu poruku mi nosi i ova gore napisana misao na koju sam naišla preslažući hrpu knjiga, bilježnica i papira koje se uvijek nakupe na polici jer ih ne stavljam odmah na njihovo mjesto.
Ako ničega nema onda nema. Jasno je. Ali meni nije pa ostajem na istom mjestu i poslije, kada vrijeme prolista tridesetak dana u mjesecu i kada se izredaju svi mjeseci jedne godine, ja se čudim kako sam još uvijek na istom mjestu.
"Gdje je onaj kojeg jedinog trebam?".
Možda sam ipak predugo ostala kraj suhih korita, previše razmišljanja o susretima s onima koji nikada i nisu bili kraj mene. Nikad nisu ni mislili ostati a ja sam u to vrijeme gradila veličanstvene mostove dopuštajući da mi promakne kako se te obale nikada neće moći premostiti.
Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.
Misli na nj na svim putovima svojim i On će ispraviti tvoje staze.
Izreke 3,5-6