Već je krajnje vrijeme da i ja napišem post...Pa evo…
Naša su iskustva zapravo vrlo nepouzdana kada se to pogleda malo statistički. Upoznaš deset ili sto ili tisuću ljudi u životu, a milijarde je ljudi. Koliko je realno da su naša iskustva odraz neke stvarne slike. Prođeš par škola, par mjesta i država, par poslova, par desetljeća i opet skoro kao da ništa nisi prošao. S druge pak strane bolje od toga nemamo. Tuđa iskustva ionako ne prihvaćamo, radije ponavljamo njihove greške i vremenom ih eventualno usvajamo kao svoje greške, uglavnom kada ih sami dovoljno puta učinimo. Mogli bi vjerovati nekim autoritetima, vođama, organizacijama, ali što ako oni glavninu svog djelovanja usmjeravaju više na vođenje i blagodati vođenja, nego na istinu. Imamo zdravu logiku, ali premalo znanja i iskustva, pa je logički da na temelju manjkavih i krivih informacija izvodimo sasvim krive zaključke. Često se zbog koječega brinemo i bojimo, ali uglavnom samim time baš nimalo ne pridonosimo boljem tijeku života. Marljivost, upornost, razmišljanje, ponekada oprez, a ponekada hrabrost, sve to može zaista pomoć, ali strah i briga, nekako mi više djeluju kao odraz nemoći. Uglavnom je lako ovako pričati kada je sve bitno u granicama podnošljivoga, ali brinuli ili ne, ionako će doći sve ono što ne možemo izbjeći. Ponekada se treba samo malo opustiti.
Post je objavljen 24.11.2006. u 18:43 sati.