Kalendar u sobi stoji nakrivljen,
a ja ga gledam sjedeći na krevetu.
Držam glavu među rukama i
sjećam se tebe...
U mislima leluja,
poput zastave na vjetru,
slika tvoga nasmiješenoga lica
onoga dana kada si nas napustio.
Vani se ljudi smiju,a ja tugujem,sama,
napuštena,daleko od toga da se i ja nasmijem.
Kada bi barem došao do mene i objasnio mi
zašto si u meni izazvao ljubav,
neugusiv plamen koji gori za tebe
iako te više nema.
Blues za mojeg bivšeg dragoga
rekli bi ljudi za ovo što ja pišem,ali
nije ovo blues ovo su riječi crne od tuge,
pune neke čudne strasti i želje za tobom.
Zbog tvog pogleda u meni gori led...
Kada bi barem došao do mene i rekao mi
da je tvoja smrt bila samo jedna velika farsa...
nažalost ne možeš...
Možda bih trebala poderati svaku tvoju sliku,
baciti sve što me veže uz tebe...
Ali ni to ne bi pomoglo Gilles,
nitko i ništa me ne može natjerati da te zaboravim...
Nažalost...? Ili na svu sreću...?
To ne znam i nikada neću znati...
To bi bilo to....a netalentirana sam no niš' se tu ne može.
Post je objavljen 24.11.2006. u 15:25 sati.