Ponekad bi mi se učinilo kako znam istinu o svemu.
I sad mi se čini, ali ovaj put znam da znam jerbo se sve savršeno uklapa.
Zašto ne poklanjam veliku pozornost onome što ljudi o sebi govore?
Zašto me ne iznenađuju?
Zašto na kraju opet ispadne onako kako san mislija da će ispast, a ne
onako kako drugi govore?
Zato jer znam da su svi izgubljeni u vlastitim labirintima.
Nije to plod nesposobnosti.
Sustavna je to operacija, bez imalo nehaja.
Postoji istina koju ne možeš podnijeti i onda sve malo zakompliciraš,
ovisno u stupnju umješnosti možda
čak i obrneš u nešto što bi bilo dobro da je tako i tada nastupa čarolija:
počneš se nagovarati da je to uistinu tako dok ne ponoviš taj postupak dovoljno
puta i počneš vjerovati u to.
Been there, done that.
I onda je sve, naoko, u redu, ali nešto smeta,i, kao uvijek, prazan si.
I tu i tamo, čisto da te podsjeti što je istina, nešto te 'strefi' oko srca i abdomena,
a ti nemaš pojma zbog čega jer te 'boli briga'.
Zato me, dragi ljudi, nemojte uvjeravati u te vaše nebuloze.
Post je objavljen 24.11.2006. u 11:33 sati.