usamljenost? ljutnja? strah?
ili je to možda bila cijela rijeka? sinoć, odnosno jutros, sam plakala. dugo se nisam tako osjećala. sve je bilo u redu, no onda najednom...bujica osjećaja, tornado misli, hladne žute pločice, ubrzani otkucaji srca...ubija me način na koji živim. stalno se osjećam kao da nešto nedostaje. stalno mislim na svo vrijeme koje sam mogla bolje iskoristiti. stalno se pitam čega se to bojim. stalno se pokušavam pokrenuti. i baš kad pomislim da sam uspjela, sve se sruši na mene. kao da ništa nisam ni započela. nasmije mi se u lice i kaže mi da nikad neću uspjeti. da se nikad neću osloboditi iz paukove mreže koju sam sama sebi nametnula. dobro, možda ipak uz malu pomoć određenih pojedinaca. uhvatim se kako mislim na način na koji ne želim misliti. sve sam mu više nalik. zapravo, bila sam i prije, ali sada to i sama shvaćam. a ne želim biti poput njega. postoji toliko stvari kojima se ne veselim za božić. nažalost.
samo želim tebe. tražim li previše? i ako zaspem u tvom naručju, nije me briga ni ako se nikad više ne probudim...jer tada se osjećam najsigurnijom. voljenom. tako je trebalo biti. sigurna sam. tako treba biti.
zar ne?
Post je objavljen 24.11.2006. u 07:56 sati.