Prolazili su dugi dani, još duže noći
Ljudi su se počeli pitati dali će opet doći
Tražili ga mnogi, zazivali njegovo ime
Kako je dobro što se netko o tužnom pjesniku brine
Mnogo je dana prošlo, još više besanih noći
S vremenom, činilo se tako, da više neće doći
Zar se izgubio, što se dogodilo, gdje je nestao
Koji je razlog tome da pisati je prestao
A on, tužni pjesnik
Spazio je, tračak nade, sretne ljubavi vjesnik
I prepustio se,
Ljubavi i zemaljskim blagodatima, predao se
Postao je pjesnik s aurom sreće
Znajući da nitko tako voljeti ga neće
A on, tužni pjesnik
Pjesnikom je na tren prestao biti
I svi dani ružni
Što prolazili su, pred njim su se počeli kriti
A on, pjesnik samo
Na trenutke pjesnik bio nije
Nije više pisao, pjesme, kao prije
A on, prolaznik samo
Kročio je hrabro svojim životom
Okružen svom tom zemaljskom ljepotom
Svatio je da je ona tu bila i prije
Samo on primjećivao nije
Hodao je svijetom korakom sretnim
I sve se činilo tako trajnim, vječnim
Zar je moguće da je sanjao najljepšim snom
I da sve to nije vidio u životu svom
A on, onda, taj pjesnik tužni
Shvatio je, da su i dalje svi dani jednako ružni
A on, shvatio je
Sve to sanjao je
Sve što je imao, imao nije
Zar se čovjek može tako u snove zadubiti
Može li zaista u snovima glavu izgubiti
A on, na kraju, priznao je
Da bitku sa životom izgubio je
U predivnim snovima se izgubio
Možda je samo previše volio!!!
Post je objavljen 24.11.2006. u 06:50 sati.