Najavili oni remont, pa reko da se i ja malo iskažem, treba napisati post koji će ovdje vrijediti da stoji danima...nikad se nezna, bolje da mi uzmemo nešto za jest i popit i dekicu...kad nas uhvati recesija bloganja ima da bude veselo.
Jučer sam izbacila frustraciju vezanu uz posao, danas završila s frendicom na kavi i završila...nebu neme nitko jel...prekratak je život da ga gubim na glupost, a pogotovo zato što je moje shvaćanje stvari da smo svi mi Božja djeca, svi napravljeni od krvi i mesa, nemoramo se voliti, ali moramo živiti na istom planetu...dakle, udahni duboko, nabroji do 10, nasmješi se i furaj dalje....hehe...ma svi će oni meni doć jednom na red...
Ljubav, ah ljubav, Hrki me posjetio da imam dečka...hehe, imam li?
Moj je dragi daleko, i bez obzira što je daleko od očiju nije daleko od srca.
Ali ipak od kad je otišao malo sam razmišljala o svemu, neznam dali pozitivno ili negativno, jer premalo smo se čuli i pričali da bih znala koje su moje želje u svemu tome.
Jučer smo chatali i maloprije mi je poslao sms da me nije zaboravio i tako to...divno je to čuti...ali ipak voljela bih da nismo izabrali opciju "idemo polako ali sigurno", voljela bih rađe da smo izabrali onu opciju "planiramo da se što prije vidimo!" ...
Moja duša ima nekih problema, malo je depresivan u zadnje vrijeme i mnogo smo pričali o tome, o njegovom voljom za život i tako, i bez obzira na sve puno sam se puta bojala da će reći zauvijek zbogom životu i to me opterećuje.
Ali sinoć sam nakon razgovora shvatila da nema smisla da razbijam glavu s tim, da gnjavim, kumim i molim da se pokrene u tim pogledima koji ga opterećuju, pogotovo zato što su ti dijelovi života meni sasvim nebitni...radi se o poslu, meni je posao dosta bitan, radoholičar sam, ali baš zato ne vidim razloga se se na jednom poslu čovjek tako muči, propada i na kraju ima želju za umiranjem...drugačije smo osobe to znam, meni je posao samo jedna popratna stvar, novac je bitan, ali isto mogu bez njega, i zato mi je ponekad teško razumjeti ga.
Ali sam odlučila da se neću mješati više, on je taj koji se mora trgnuti, a ja sam ovdje da mu budem podrška, ma koliko daleko bila...
Nisam sigurna što želim, kada je bio ovdje bilo je neprocjenjivo vrijeme koje smo provodili zajedno, a opet mnogo je razlika među nama, idemo polako, upoznajemo se, pitam se dali bi mu se svidjela ova ja koja je ponekad isfrustrirana zbog posla, ili ona ja koja je stalno zauzeta, stalno na nekim novim obavezama, dali bi mu se svidjela ova ja koja ponekad psuje kad je ljuta, ili ona koja pleše i divlja kad je vani...postoji neki drugi svijet, koji još uvijek nije upoznao...pitam se...
No dobro...eto, moj dečko...glupo je to reći i još gluplje zvuči...i rekla sam mu jučer da mu ja ne moram biti cura da bi mu bila podrška i prijateljica i da mi kaže čim mu to postane opterećenje...rekao je da mu nije...a ja na to kažem "još uvijek"...
Voljela bih da je ovdje, no ipak mu nikada neću više reći da želim da dođe živjeti u Hrvatsku, bez obzira što ne pripada u onaj ružni grad u kojem je sada, bez obzira što su mu ovdje roditelji i brat, prijatelji...neću ga nikada moliti za ljubav i blizinu...nisam nikada molila, pa neću nit sada početi...ako mi to želi pružiti neka to učini sam...
Isto tako...ja ne pružam vječno svoju ljubav...a za sada nisam prešla ni 50% pružanja...dakle dug je put pred nama...a bonuse dobivam svakoga dana kada mi pošalje sms...pitam se dali mi je samo toliko dovoljno...ili bježim od mogućnosti da ovdje, u svojoj blizini imam nekoga i nešto...
Dug je post sori, konfurzan isto...teško mi je pratiti vlastite misli...jer se osjećam tupavo i prazno, kao da mi ponekad nije stalo do njega...kao da mi ne nedostaje...kao da se mješaju želja da bude ovdje i nikada ne ode s onom da se više nikad ne čujemo...možda zato što nisam navikla da mi se itko nastavi javljati nakon upoznavanja...možda sam se pak zbog toga na njega navezala...neznam...zbunjola ja...a opet...tako ga volim...a opet ima i nekih drugih očiju koje me vesele kada me gledaju...
Post je objavljen 24.11.2006. u 00:48 sati.