Marketing
Cirkus nikada ne staje
Ponekad sam sebe iznenadim...dogodi se nešto kao večeras...iz neobjašnjivih razloga blejim u neku točku i upadam u neko stanje koje ne znam opisati...ne, nije to depra, možda je to nostalgija za nekim starim vremenima, možda je to razmišljanje o budućnosti, možda je to reakcija koju tijelo mora napraviti kada se konačno smiri... totalno čudno , ali svaki dan ustajem u 7, obavim civilnu vojsku i bježim u studio...tako već danima...spavam nekoliko sati na dan...
i savršeno mi odgovara...dan traje dugo , a htio bi da traje još, ali oči se počnu zatvarati...
Stvaranje albuma...to je nešto poput osjećaja kada idete u neki luna-park po tko zna koji put u životu, i sjećate se prvog puta kada ste bili oduševljeni...onda se sjetite da ste i drugi put bili oduševljeni...uglavnom , smatraš da faktor iznenađenja ne može biti veći jer znaš sve što ćeš doživjeti...ali faktor iznanađenja ipak samo raste...zašto je to tako? Jer svaka pjesma nastaje korak po korak, nastavši u tvojoj sobi kada si je zapisao u bilježnicu, pa kasnije odsvirao samo uz gitaru...pa kad su se ostali dečki pridružili i unijeli dio sebe...nisu u tim pjesmama samo tonovi...samo note...u njima su sadržani naši životi...u potpunosti...svaki ton, to smo mi...svaki put iznova kada čuejš kolegu iz benda kako svira neku dionicu, oduševi te nečime što si od njega ionako čuo toliko puta, ali opet, znaš da je to on , i da je on dio onoga što tvori jedan prepoznatljiv zvuk. Zvuk banda....
Stvaravši sve to, glavom ti prolaze slike svih događaja koji tek slijede, već osjećaš uzbuđenje kada će se te pjesme prvi puta prezentirati pred publikom , kako će zaživjeti na radio postajama, i onda dalje...kako će se neki zaljubiti uz njih...neki plakati...i tome nema kraja...mislim da nikada neću moći reći - rekao sam sve što sam htio , povlačim se...mislim da uvijek imaš što za reći ako znaš život pretočiti u glazbu... svaki taj ton koji otpjevaš , odviraš, u glavi imaš slike kojima doživljavaš tu pjesmu , onaj neki događaj koji opisuješ , i osjećaj koji ti se u potpunosti vraća kao i onog tenutka kada si ga doživio...
Stoput se zapitam- da li ću uvijek biti takav i živjeti samo za to? To je moja hrana...ponekad se bojim da ću zauvijek ostati isto to veliko dijete i da će mi uvijek te stvari biti najbitnije...a kako vrijeme prolazi , okolina od tebe očekuje da se stopiš s njom i uklopiš u te neke normalne okvire...to mi pak nikad nije išlo...uklapanje u okvire...meni je slabo od okivra...meni je slabo od bilo kakvih autoriteta.... što bivam sve više stariji, osjećam se sve više neukrotiv... povodim se za osjećajima...i jako malo puta me intuicija zavara...često se nerviram zbog svog temperamenta jer znam da ne smijem sve uzimati k srcu , ali uzimam... mora se desiti večer poput ove...i ovo što sada radim je punjenje vlastitih baterija, vjerovali ili ne, koliko god se ja sada praznim...
Sam sebi podižem raspoloženje i uvjerenje da je vrijeme za još jednu pobjedu...nezaustavljivost...iako...uvijek sam svjestan da me Bog može zaustaviti u svakom trenutku...ali vjerujem da neće...jer nema zbog čega....ipak , uvijek valja stati na crveno svjetlo , koliko god se zaletiš...ponekad je lijepo voziti i brzo, ali opet sve držati u svojim rukama, biti spreman na sve neočekivane situacije i biti još spremniji izvući se iz škripca...i stati na crveno svjetlo...život se lako može usporediti sa prometom...jer, ako u prometu pratiš znakove, mala je vjerovatnost da ćeš uletjeti u škripac...život nam šalje signale, znakove, ljudi...samo ih treba znati čitati...strašno vjerujem u znakove...vidim ih na svakom koraku...znakovi su moje mrvice za kojima je Crvenkapica pratila svoj put do svoje bake...
Toliko puta u životu su me znakovi iznenadili, i još više povećali strast za životom, želju za starošću...jer, ne kaže se uzalud, da su stariji ljudi najmudriji...nema toga do životnog iskustva...kao da znaš svu teoriju iz bilo čega , a ne znaš praksu...možeš pročitati ne znam koliko knjiga, ali neke stvari treba osjetiti na svojoj koži...sve treba osjetiti...i samo jačaš...jačaš... naravno , opet ću se vratiti na glazbu , pa spomenuti , da možeš znati glazbenu teoriju u najmanje potankosti, ali ne možeš znati kako je kada ti na pozornici gitarsko pojačalo titra o leđa da ti kožom prolaze trnci , i da svu nergiju iz svojih prstiju , prenosiš na publiku...to treba osjetiti... neki osjete, ali im to ne znači...meni je to smisao života...vidjeti na licima ljudi oduševljenje...
Na bilo koji način oduševiti...pokloniti nekome nešto u neobičnom trenutku- samo da bi vidio taj izraz lica koji bi snimio pa premotao film sto puta, raditi na nečemu puno vremena , a da nitko ne zna, pa to otkriti odjednom i oduševoti....živim za iznenađenja...obožavam biti iznenađen i priređivati iznenađenja...
Obožavam se smijati sa svojom ekipom...
Sve ovo krenuo sam pričati jer je naš novi album pri kraju...opet će ljudi čuti još neispričane priče...koje će ih podsjetiti na njihove živote...i svaki čovjek će drukčije doživjeti pjesmu...kao kada čitaš knjigu po kojoj kasnije naprave film- ti si to potpuno drukčije zamislio , a ako gledaš film , svi ga isto dožive...to je razlika...bitno je u bilo čemu u životu probuditi osjećaje...ne se sramiti osjećaja, ma kakvi bili...a danas ih sve više skrivamo...
Toliko u zadnje vrijeme razmišljam o svojim idolima iz djetinjstva , koliko samo tih Beach boysa, Eaglesa i ostale ekipe ja pospremim u svoju glazbu , koja je opet, jedan totalno drukčiji autohtoni sound moga kraja...razmišljam da se danas družim sa ljudima koji su mi nekada bili idoli, i ne mogu njima opisati koliko su utjecali na moje stvaranje, na živote svih nas, jer mi smo svi zajedno išli u školu i razmjenjivali kazete...koliko su samo lokalni bandovi utjecali na nas...
Tako ćete na ovome albumu moć čuti i klasičnu čakavsku polku u stilu Kolaža, ljubav prema kraju u stilu Opatijskih suvenira, ali isto tako čuto pjevanje Beach boysa, harmonike Texas tornadosa, gitare Slasha, Stevea Stevensa i Erica Claptona, trube meksičkih mariachija, trombone slovenskih Avsenika, a sve to je ono što smo svi mi godinama skupljali u sebi kao sličicwe poznatih nogometaša i postigli ono što će se za koji dan nazivati našim trećim albumom...
Isto tako, album će mirisati na sve naše interne zajebancije, na miris benzina kojega neki jako vole u bandu, isto tako , biti će i romantike i emocija te nostalgije za nekim dobrim , starim vremenima... Možda je smiješno uspoređivati našu glazbu sa gitarama Slasha, ali oni koji nas znaju, shvatit će o čemu pričam...svoje uzore ne možeš sakriti...oni jednostavno izlaze iz tebe...
Ne možeš sakriti ni osjećaj pripadnosti jednom dobroćudnom temperamentnom primorskom društvu te u mnogim pjesmama možete osjetiti pijane neprospavane noći koje su se dogodile sa prijateljima pjevajući uz gitaru i harmoniku na plaži , a i one noći kada si na nekom maškaranom plesu upoznao djevojku koja ti je promjenila život...uspomene...
Uglavnom , zaključak svega je da je glazba jedan veliki cirkus koji stalno putuje, a novi albumi su nove uvježbane točke koje jedva čekaš izvesti pred publikom...i tako u krug...nema kraja...mislim da je to droga...puno jača od bilo koje postojeće...kada jednom probaš, nema izlaza... music is hot...music is somethin' better than sex , rekli su u jednom filmu...
Post je objavljen 23.11.2006. u 22:43 sati.