Ovaj mali sastav sam pisala prosle godine, od tad su se toliko stvari promijenili.... Djelomicno sam izgubila tu prijateljicu. Mislila sa da sam to prebolila, ali prije nekoliko dana se bol vratila. Vratila gotovo isto jako kao i prije. Uvjerena sam da prijatelji ne postaju slicni nego se rode slicni. Samo to nitko ne primjeti dok se ne sprijatelje... I tako, procitajte i komentirajte!
Mi smo kao lijeva i desna starka. Jedna se rijetko pojavi bez druge, ali svaka ima svoj zivot.
Kad se ujutro probudimo cesto izaberemo slicnu odjecu. U skoli se mnogi cude toga, neki cak kazu da smo se dogovorile, ali to nije istina. To je samo primjer da unatoc tome da smo sasvim razlicite imamo iste glavne stavove.
Jos jedna posebica je da ne trebamo razgovarati da bi se razumijeli. Dosta je jedan pogled i znamo sto je druga htjela reci, znamo jeli se htjela saliti, jeli ljuta ili tuzna. Jedna drugoj ne mozemo lagati. Odmah se medusobno uhvatimo. No, isto tako znamo kad trebamo nesto komentirati ili dalje istraziti, kad trebamo sutiti, biti tiha podrska.
Kad u mislima odlutamo do oblaka ili pakla, uvijek ce druga uspijeti nju vratiti na zemlju.
Ja mislim da je nase prijateljstvo nesto jedinstveno, a ako je smijem citirati:,,Prijateljska ljubav je najiskernija!!!"
Post je objavljen 23.11.2006. u 19:10 sati.