U strahu da ne budemo povrijeđeni, čak uništeni, stvaramo i gomilamo obrambene mehanizme. U to ulažemo ogromnu energiju. S vremenom postajemo zarobljenici osobnih obrana mehanizama, koje nam, međutim, ne donose toliko željeni osjećaj sigurnosti.
Naprotiv, što se više štitimo, bivamo sve ranjiviji. Ovo nije slučajnost, već nešto što leži u samoj prirodi obrambenih mehanizama. Naše obrane se u osnovi zasnivaju na poricanju. Poričemo stvarnost koja nas povrjeđuje i koja nam prijeti. Poričemo ono što zaista jesmo, jer takvi kakvi jesmo izgledamo sebi previše bespomoćni pred povrjedama i prijetnjama.
Izbavljenje tražimo preuveličavajući sebe i svoje moći, iskrivljujući i umanjujući svijet oko sebe, previđajući ono što nas plaši i sve ono što je u suprotnosti sa ovojnicom, satkanom od samozavaravanja, kojom smo obavijeni.
Smirenje, međutim, ne nalazimo. Umjesto toga postajemo sve uznemireniji.
Svako samozavaravanje traži dodatne varke, koje će ga podržati i zaštiti. Tako nižemo samozavaravanje na samozavaravanje, sve dok se u njih skroz ne zapletemo, u njima potpuno ne izgubimo. Sve dok se ne nađemo u magli, tako gustoj da u njoj više ne razaznajemo što jesmo i što nismo, što jesu i nisu ljudi koji nas okružuju, što je i što nije svijet oko nas. Tako bivamo sve dalji od sebe i, samim tim, sve nesigurniji.
Prijetnja kojoj smo izloženi se uvećava, umejsto da se smanjuje. Sada su, pored nas samih, ugrožena i naša samozavaravanja, ta krhka, nestabilna tvorevina, koje je lako razoriti.
Proizlazi da naši obrambeni mehanizmi rade protiv nas, umjesto za nas. Da mi njima služimo, umjesto da oni služe nama. Paradoksalno što su ti mehanizmi jači, to mi sami bivamo slabiji. I obrambeni mehanizmi se grade na ljudskoj žrtvi kao što se, u pričama i pjesmama, na ljudskoj žrtvi podižu prokleti gradovi. To smo kao žrtvu prinijeli sebe same.
-Josip-
Post je objavljen 23.11.2006. u 17:49 sati.