Pregled posta

U ovom svijetu čovjek je poput osamljenog otoka usred oceana...

Posjetila su me dva čovjeka...muškog i ženskog spola...:)...kad sam vidjela onog muškog (spola:),skoro sam pala u nesvijest...NAJBOLJI FREND mi se tako promjenio...fizički (ta kosa...:)...a i sav je nekako veseo...sretnog lica...čovječe,kako ga dugo nisam vidjela...od onih sjebanih dana kad se mučio sa nekim stvarima...sa životom:)...ajme,kako mi fali...tek sam danas shvatila koliko...volim te:)
Frendicu (onu ženskog spola:),viđam povremeno,tako da nema iznenađenja:)...joj,kako vas volim:)...trebam li to ponovit još nekoliko puta?!...:)
Full mi je drago što su došli,što sam napravila kafu i čak dobila pohvale za nju:)...morat ćemo mi to češće...:)...život bez one svakodnevnice sad nije nikakav...ok,je za preživjet,ne žalim se na sadašnju ekipu...ali da vas sve imam kraj sebe...i best frendove...:(
k vragu,suze mi klize niz lice...

4ever prijatelji:)


da se vratim na naslov...ne znam,u prošlom postu sam dobila nečiji komentar...anoniman...ne znam zašto se nije predstavio...možda zbog tuge,sramote...kako to opisati?!...
ne shvaćam,zašto se meni obratio,zar moje riječi,ovaj moj svijet izgleda kao da nekoga mogu spasit?!...prvo spasite mene:)
ne,stvarno ne znam tko je...očito treba pomoć...ko u ovom svijetu ne treba?!...al kad si tinejdžer...i ako je jedino što te može spasiti,tama...trebaš izlaz...ali osvjetljen...jer svaki drugi...stvara samo prah...i tvoj nestanak...vrijedi li?!
zato,anonimni goste,obrati se ponovno...ispričaj svoju priču...pokušat ću...

zasad samo pjesma...opisuje li stanje?!