Malo šta me može izbaciti iz takta,ali sinočnji razgovor ne je totalno rastužio. Nisam se mogla suzdržati pa sam zaplakala. Jedan dečko mi je pričao kako je bilo za vrijeme rata. On je imao 6.godina kad je je rat počeo,a njegov brat je imao 9.godina. Kako je došlo vrijeme da pobjegnu, njegov tata nije mogao ići zato što je imao nesreću-prekrenuo se s traktorom i ozljedio je leđa. Kako njegov tata nije mogao ići nije išla ni njegova mama jer ga nije htjela ostaviti samoga. On je otišao sa bratom i bakom u Tuheljske toplice. Kako je 5.godina trajao rat on ništa nije znao o svojim roditeljima. Zamislite 6.godišnjak nije mamu ni tatu vidio 5.godina, više se nije ni sječao kako su izgledali. Njegovi roditelji kako su ostali tako su ih pokupili i odveli u zatvor i tamo su bili 3 dana pa su ih onda pustili i opet zatvarali. Jednom su ih pustili i išli ponovo kupiti da ih odvezu u Srbiju njegovi roditelji su se sakrili iza neke kuće u travu tako da ih nisu našli. Njegov tata je sad nepokretan, a brat mu se oženio. Tako da se on sada mora brinuti o svojim roditeljima. Pričao mi je kako ga je brat odgajao i još neke tužne stvari. Ovo pišem sad kad sam završila razgovor. Oći su mi još uvijek suzne i suze mi teku niz lice, a u duši mi se nešto steže. Osječam neku tugu i jako mi je teško. Stavrno mi je žao tog dečka, da se bar to nije dogodilo. Nemogu više pisati. Pozdrav!
Post je objavljen 22.11.2006. u 23:57 sati.