Svi ste sigurno skuzili koliko volim knjige, citate, pjesme i sve to. Pa evo va jedna lijepa pjesma u prozi...!!!!
Jednom sam procitala, da je lijepota uvijek jednostavna i da njena jednostavnost nije drugo do izraz sigurnosti, kojom ona cvrsto stoji.
Kad vidim sog Prijatelja, sjetimse toga.
On je sigurno najjednostavniji na svijetu. Kad bih ga morala pronaci u gomili krabulja, on bi bio onaj, koji se ne zuri, a brz je, i kad bi jos progovorio, njegov bi me glas sjetiojesenjih voda.
Samo on se nikad ne bi zakrabuljio, a jesenje vode su odvise tuzne.
Rado bih mu sve to rekla, ali ne umijem.
Ima, ima rijeci, koje se ne mogu izgovoriti.
One su izrasle u sutnji,
jer samo zriju a nikad ne prezriju.
Moj prijatelj voli pjesmu.
I ja je volim.
On kaze da je pjesma bogatstvo onih, koji su zaboravili mrziti, a ljubav im svijet ne prima.
Ne znam, jeli tako.
Ali ako je istina - a vjerujem njemu - rado bih dovjeka takvo bogatstvo, da bih ponistena od same ljubavi na kraju i zaboravila da ljubim.
Mogla bih tad reci, sto prije nisam umjela:
Lijepo je na zemlji dok na njoj im pjesama nalikih iz ljubavi.
I blago onima, koje je pjesma upitomila, da se dadu milovati od nje.
Oni su djeca nasmijana.
(Sida Kosutic)
Post je objavljen 22.11.2006. u 19:40 sati.