Marketing
SANJALA SAM NOCAS.....
Sanjala sam noćas kako sam započela dan bez želja. Da sam se utopila u svijetu bez snova, u kojemu ništa ne vrijedi truda, gdje ne izgaram za ničim, u kojemu mi baš ništa ne remeti mir. Nisam čak niti znala da li sam sretna zbog toga, jer tuga ne živi tamo, niti da li ću sutra misliti isto kao sada, hoću li sutra biti ista. Bilo je svejedno. Bez sna, bez želje, bez straha, bez drhtaja, bez ljubavi, bez osjećaja, ništa. Probudite me!!!
Ne želim živjeti bez sna. Snovi nisu tlapnja, stvorena radi bijega nemoćnoga suprotstaviti se životu. Oni su život hrabroga da se odupre stvarnosti. Njegov su smisao i smjer, daju mu cilj i snagu za izazov. Ne želim živjeti bez sna, neću kompromisa!
Jesu li snovi vizionara bili tek utopija, kada su pokretali svijet i mijenjali lice života tada i danas? Oni što su sanjali i za njega ginuli jesu li bili u krivu? Ima li snova, možda koji su važni i onih koji to nisu? I tko je to pozvan da ih razvrstava? Nije li i Onaj koji je za nas umro imao san? Nismo li i mi dio njega? I zašto, onda, moj san nije dovoljan da bi za njega živjela? Bježati u san, uteći se od života, predočiti stvarnost kroz prizmu želja, … nije to san.
Moja je snaga u željama, u snovima je moja moć, poticaj da dočekam sutra na nogama. Mogu biti što poželim, postati što hoću, učiniti sve da ustrajem, bez obzira na posljedice, ne osvrćući se za sobom ići naprijed. Biti što hoću, biti svoja, živjeti san, sanjati život, ma što to donijelo sa sobom. Ili bih mogla postati netko drugi, ona koju od mene očekuju, onakva kakvom bi me htjeli vidjeti i sutra više ne znati tko je ta koja me ujutro pozdravlja u ogledalu. Čije je to poznato lice koje mrzim zbog onoga što je postalo, lice bez želja, bez snova u kojima bi moglo naći nemir, lutka na koncu iz sna. Bojim se! Bojim se što će mi sutra donijeti, hoću li moći, kada pritisne me život ustrajati, oduprijeti se, hoću li znati reći NE. Hoću li biti spremna živjeti za san ili ću pristati na ustupke u ime života? Znači li to odrastanje, mogu li ja ostati Petar Pan i hoću li biti sama na ovoj strani? Tko će znati. Ali sigurno ću pokušati, dati ću sve od sebe da ne izblijedi, da ravnodušnost ne pojede strast u meni. Može li se, uopće, živjeti bez nje, bez straha i ljubavi, biti bez želja koje te poput svjetionika vode u sutra? Živjeti bez nemira očekivanja, buditi se u ravnodušnosti, neću i ne mogu, hvala! To sam ja. I vrijedi, vjerujte mi, pogledati unutra, pronaći sanjara, ne buditi ga, nipošto. Sanjam, ne dirajte me!
Post je objavljen 22.11.2006. u 19:06 sati.