Marketing
Sretno vam Martinje!
Sinoć smo, nakon duge suše u smislu čagice, napokon izašli u Potterow (=studentski centar) na Big Cheese night i razgibali nogice... Odmah se bolje osjećam 
Kao što ste mogli pretpostaviti, ovdje se semestar dobrano zahuktao i blog mi je postao jedno od nižih bića u hranidbenom lancu obaveza. Nakon omanjeg živčanog sloma i burnouta prije kojih dva tjedna odlučila sam da ću dio obavezne literature žrtvovati u interesu istraživanja potencijalnih naslova i tema za magisterij. U međuvremenu su se primakli i rokovi za eseje – 8.12. (izborni) i 15.12. (obavezni) te za bibliografiju od kojih 25 naslova 1.12. Jesam li spomenula da nemamo ispite nego eseji nose 100% ocjene? To znači da stvar izgleda otprilike ovako: eseje prvo čitaju i ocjenjuju naši profesori, i to anonimno. Ponovno ih anonimno čita nezavisna komisija u listopadu 2007. i procjenjuje jesu li naši profači bili korektni u ocjenjivanju. Dakle, nikog neće biti briga koliko smo bili pametni ili rječiti na seminarima – bitno je odgovaraju li naši bijedni esejčići nekom zamišljenom standardu razine magisterija. Nadam se da to objašnjava moju trijažu u rezuckanju reading lists.
Note to self: iako je "I Don't Trust Myself (with Loving You)" Johna Mayera nova najbolja pjesma svih vremena, probaj se prisiliti ne slušati je 50 puta dnevno.
U srijedu idem u Frankfurt do Bena! Be still, my heart! 
Što se dogodilo u međuvremenu?
Popela sam se na Arthur's Seat – I'm the king of the world! Nakon jednog kasnog subotnjeg izlaska curke i ja smo odlučile ubiti mamurluk pentranjem po svježem zraku. Bilo je sjajno, gore si za 20 minuta, slikaš se na vrhu istovremeno nabacujući dva dodatna sloja odjeće jer puše ko vrag, a natrag ideš kuda želiš – ima stopedeset stazica u svim smjerovima. Završile smo u pubu Sheep Heid Inn na cugi (za ručak se trebalo rezervirati unaprijed) i tračale plesne vještine koje su naši dječaci pokazali večer prije na još jednom Ceilidhu...
Bili smo na još dva Ceilidha u međuvremenu. Katastrofa, postali smo toliki stručnjaci da smo prešli na stranu onih koji šize kad netko fula korak i pošemeri formaciju, da ne kažem koliko se ljutimo kad netko prekriži ruke na samom početku Auld Lang Syne a ne kod "My trusted fier"... Neugodnjak. Jučer smo imali izbor dva Ceilidha u Teviotu (=studentski centar) – jedan je organizirao klub studenata povijesti (
) pa smo se odlučili za drugi koji je organizirala Scottish National Party 
Note to self: izbjegavati bubnjare kao partnere u Ceilidhu. Činjenica da je netko bubnjar ne znači nužno da ima ritma dok pleše.
Jučer sam upoznala jednog od predavača programa na Sveučilištu u Leedsu na koji sam bila primljena ali sam ipak odabrala Edinburgh. Bio je gostujući predavač na našem faksu i održao predavanje pod naslovom "Is Cultural Studies an End of Thinking?". Zvuči kao da pljuje po vlastitoj disciplini (čovjek, naime, predaje na programu Kulturalnih studija), ali zapravo se riječ "end" odnosi na svrhu, ispunjenje, postizanje zadanog cilja. Pritom se referirao na Kanta (kojeg smatra pretečom/začetnikom kulturalnih studija), Schillera, Heideggera i Derridu. Kako sam ja od svih njih zagrebla tek po Derridi, neću ni pokušavati prepričati njegovu argumentaciju, suffice it to say da on kulturalne studije vidi ne kao disciplinu već praxis (majku mu kak se to kaže na hrvatskom??) utemeljenu u filozofiji, koja se može i ne mora zvati "kulturalni studiji". Dakle, možete raditi to što radite na odsjeku anglistike, komparatistike, kulturalnih studija ili nečega što se zove "contextual studies", za što sam jučer prvi put čula i trenutno se zabavljam pokušavajući smisliti koji bi to vrag mogao biti. Što se tiče kulturalnih studija u "istočnoj Europi" i na "dalekom istoku", smatra da su oni rezultat bolonjizacije i širenja zapadnjačke misli globusom, što za posljedicu ima (vrlo zanimljivo!) jednostavno presađivanje britanskog i/ili američkog modela kulturalnih studija u druge zemlje umjesto uspostavljanja kritičke prakse, što bi kulturalni studiji trebali biti. Bilo je zanimljivo porazgovarati s kolegama kasnije o dojmovima s predavanja – uglavnom su bili prilično ljuti na njegov komplicirani diskurz i smatrali da njegovo predavanje nema veze s našim studijem. Ako mislite da kritička refleksija vlastite discipline i razmišljanje o njezinu odnosu prema institucijama unutar kojih se kreće nisu relevantni, i mislite da se netko pravi važan ako koristi trosložne riječi i spomene Heideggera u istoj rečenici, aj dobro. Nije mi se dalo objašnjavati. Uglavnom, progutala sam knedlu i upoznala se s čovjekom. Nisam ispala prepametna, trkeljala sam nešto minutu ili dvije i onda se pozvala na svoju mentoricu iz Hrvatske koja mi je i preporučila njegov program. Ispalo je da je čovjek ne jednom bio u Hrvatskoj i zna što se događa. Nije bio uvrijeđen što sam ipak odabrala Edinburgh (sam je iz Glasgowa) i rekao mi je da toplo pozdravim mentoricu.
Note to self: češće koristiti stolac na kotačiće za transport po sobi (poželjna putanja: između radnog stola i kreveta).
Francesca je objavila knjigu poezije u Italiji! Takvi ljudi me neopisivo inspiriraju svojom raznolikošću, kako karaktera, tako i interesa i stvari kojima se bave. Nas dvije smo se upoznale u redu za upis na faks – od svih 500 ljudi koji su bili tamo ispadne da smo nas dvije na istom odsjeku. Od prvog trenutka smo se našle na istoj valnoj duljini. Ona je studirala engleski i njemački u Italiji, nakon toga putovala po Europi i radila sve i svašta, odradila magisterij iz antropologije u Edinburghu, upisala drugi magisterij iz engleske književnosti i odustala od njega (šmrc za nas ali super za nju), i sad planira upisati psihološko savjetovanje. Ja sam pak zaključila da mi je drago što sam u srednjoj školi slušala fiziku i strojopis i što mi je studij engleskog bio tako raznolik i što smo se, osim književnošću, bavili i lingvistikom, metodikom i prevođenjem. I ne želim u životu imati samo jedan posao i uzak krug interesa...
Pričale smo jučer na kavi o Edinburghu i njegovoj vibri. Ona je ovdje već drugu godinu i neki dan je bila u jednom savjetovalištu da vidi kako rade i što može očekivati od takvog tipa posla. Savjetovalište je bilo otužno mjesto, rekla je, vrlo depresivno, neorganizirano i loše uređeno, zaposlenici letargični a korisnici nesigurni bi li došli ili ne. Istovremeno se dva metra ispod nas (sjedile smo u mezaninu Starbucksa u knjižari Waterstone's u Princes Streetu) održavala bizarna promocija knjige za djecu (koliko sam odozgora voajerski pročitala sa kartice voditeljice programa, spisateljica se zove Nicola Morgan) uz vino, dvadesetak posjetitelja prosječne životne dobi 55 godina i bez ijednog djeteta. Nakon smijeha i strave, zaključile smo da su i otužna savjetovališta i bizarne promocije dio Edinburgha, i to točno onaj koji nam je falio da upotpunimo sliku grada. Pisala sam o ovome u jednom od prijašnjih postova – svatko ima svoj doživljaj grada. Ja sam u Edinburgh doselila kao studentica, živim u sveučilišnom smještaju u Old Townu, ne koristim javni prijevoz jer mi je faks 5 minuta od doma i družim se sa izrazito međunarodnom ekipom među kojom nema nijednog Škota ili Škotkinje a koja izlazi isključivo u mjesta u krugu od 2 km. Kako onda otkriti kako Edinburgh stvarno diše? I može li se to uopće željeti otkriti, ili to dolazi s vremenom? Moje iskustvo sa, recimo, medijima, jest da oni ne pružaju realnu sliku – niti je London u kolovozu 2005. bio toliko uspaničaren kao što su ga prikazivali, niti je Edinburgh približno nasilan kao što bi se dalo naslutiti iz naslova dnevnih tiskovina. Kolega koji je ovdje odradio dodiplomski pa mu je ovo četvrta godina u gradu kaže da je Edinburgh vrlo pitom, posh i genteel grad u usporedbi sa, recimo, Glasgowom, ali i da skriva svoje poroke. Ako skrenete iz Princes Street, Leith je jako blizu... Athens of the North. UNESCO-v prvi grad književnosti. Auld Reekie.
Final note to self: pisati češće i kraće.
Post je objavljen 11.11.2006. u 16:56 sati.